Uskrs se, po svemu sudeći, još ne događa. Još smo pred praznim grobom.
Grob bijaše poput pećine, poput utrobe i težak kamen bješe svaljen na njegov ulaz. Bijaše unutra mrkli mrak i vladala gluha tišina. Ni tračka svjetlosti, ni tračka nade.
Isus je mrtav. Svršeno je.
Tu gdje Isusova tijela više nema, naći ćemo Krista. U toj utrobi groba, u toj tišini bez očekivanja, u tom traženju bez nade izvan traženja. Krist je tamo gdje više ne vjerujemo u ovo ili ono, gdje više ne možemo ništa kontrolirati niti imati iluzija, predodžbi i projekcija o Bogu, svijetu, sebi, gdje ne možemo odabrati drugo nego se potpuno predati.
Leonard Cohen stoga pjesmom “Show me the place” moli:
Pokaži mi to mjesto, pomozi mi da otkotrljam kamen,
Pokaži mi to mjesto, ne mogu tu stvar maknuti sam.
Pokaži mi to mjesto gdje je riječ postala čovjekom,
Pokaži mi to mjesto gdje patnja počinje.
I završava…
Isus je Sebe ispraznio od sebe samoga i došao nam u ljudskom obliku. I ništio se i dalje, sve do smrti na križu. No, iz subotnje šutnje kao da nam kaže: “Ne tražite me u grobu jer sam u vašem srcu”.
Kažemo da je Isus umro za naše grijehe. Ne, on je umro zbog naših grijeha. Od grijeha nas nije otkupio kao u kakvoj trgovinskoj razmjeni, nego nam pokazao put slobode kakvim nam je hoditi.
Marija iz Magdale, učenica Isusa iz Nazareta i njegova apóstola, ga je, uz nekoliko drugih žena i s Isusovom majkom, pratila tijekom cijeloga tjedna što je prethodio njegovoj smrti, dok su se muški apostoli razbježali od straha. Svi do jednoga. Izuzev Ivana. Marija je prva zatekla prazan grob i razumjela u tišini srca što govori njegova ispražnjenost te pohitala drugim učenicima javiti im radosnu vijest. Ali nisu joj povjerovali. Ta žena vjerojatno trabunja od žalosti. Ili ako je i istina da je grob prazan, kako je moguće da ga je ona prva vidjela i prva razumjela, a nisu to bili oni? Marija iz Magdale i danas dolazi navijestiti Isusovo uskrsnuće i ne daju da se njezin glas čuje. Ušutkana je.
A toliko toga bi nam imala za reći: da se Bog objavljuje kroz ljubav; da je ljubav najdublji smisao raspeća; da uskrsnuće dolazi nakon boli i šutnje; da je ljubav jača od smrti; da samo u tišini čujemo; da Isus nije učitelj i prorok u uobičajenom smislu riječi, nego je pun mudrosti kakvu komunicira cijelim svojim bićem pozivajući na preobrazbu ljudske svijesti; da biti kršćanin ne znači ispravno vjerovati, nego ispravno živjeti u cjelovitoj i iscjeljujućoj ljubavi kakvom je Isus živio.
Isus nam je u svojem prijelazu iz smrti u život pokazao da se zidovi među kraljevstvima svjetova ruše, da smrt našega fizičkoga svijeta nije ujedno i smrt života koji je u nama, života koji je „s Kristom skriven u Bogu“ (Kol 3,3), da uskrsli život možemo živjeti već sada i ovdje. Da ništa drugo ne trebamo činiti, nego biti budni za tu zbilju.
Duh nam ne govori što nam je činiti, nego potvrđuje tko smo. Zajedno s Kristom.
Kojom bismo riječju mogli sažeti temeljne biblijske događaje? Jedan od odgovora svakako jest: Izlazak ili oslobođenje od ropstva.
U biblijskim tekstovima, uključujući Tanah i novozavjetne tekstove, čitati je različite perspektive razumijevanja ropstva i oslobođenja. Riječi je o neodvojivim razinama: od političke do duhovne. Tekstovi svjedoče o političkom ropstvu u Egiptu, Asiriji i Babilonu, o duhovnom ropstvu idolopoklonstvu i onom što se u kršćanstvu naziva grijehom (odvojenosti od Boga i ropstvu ljudskim uvjetovanostima).
Oslobođenje u biblijskim tekstovima ponajprije znači: povratak u Obećanu zemlju (ili u nebeski Jeruzalem). Razumije se, također na različitim razinama: od dolaska na konkretan komad zemlje na kojem će pleme i narod živjeti slobodno od tuđih upletanja do duhovne slobode o kakvoj govore proroci i Isus. Biblijski tekstovi govore o oslobođenju kakvo isključuje ma kakvu podložnost, i političku i duhovnu, na putu u našu autentičnu slobodu u kojoj smo stvoreni i u kojoj jedino možemo biti zajedno. Riječi je o ulasku u novu razinu svijesti u kakvoj otkrivamo i prepoznajemo u sebi ikonu Božju, kao slobodna bića. Oslobođenje naroda nužno dolazi po oslobođenju čovjeka kao takvog.
Življeno stanje što prati proces oslobađanja jest jednom riječju: kriza. Urušavanje staroga svijeta da bi novi mogao nastati.
Hebreji se opiru tegobama puta i neizvjesnosti u koju ulaze prateći Mojsija. Progone svoje proroke koji radikalno dovode u pitanje teologiju na kojoj grade svoja uvjerenja. Petar ne prihvaća Isusov pristanak na osudu i razapinjanje. Međutim, oslobođenje ne dolazi bez porođajnih muka.
Prelazak iz staroga u trajno novo sabire se u hebrejskoj riječi Pesah (jedno od značenja te riječi i jest: prelazak).
Židovi se prisjećaju svojih prelazaka u slavljenju seder Pesah, večere za kojom prepričavaju temeljne biblijske događaje oslobođenja. Kršćani se prisjećaju Isusova Prelaska u liturgijskom vazmenom trodnevlju. Spominju se Isusove muke, smrti i uskrsnuća.
Današnja kriza poziva Židove da na seder Pesah ne zovu tek pripadnike Izabrana naroda te ostavljaju potopljene Egipćane ili pobijeđene Asirce, Babilonce i danas Palestince. Kriza poziva kršćane da iz mističnog Tijela Kristova ne isključuju ljude koji nisu kršćani ili uopće vjernici.
Cijeli svijet sada sjedi za stolom i lomi isti kruh. Štoviše, s nama sjedi i cjelokupno stvorenje. Zacijelo ne ubijeno na našem tanjuru, nego u zajedničkom uzdisaju za slobodom. Biološka smrt zacijelo nije ono najstrašnije što nam se može i kad-tad hoće dogoditi. Uskrsnuće zacijelo nije tek puka reanimacija leša, nego ljudskog duha.
Kojom bismo, dakle, riječju mogli sažeti temeljne ljudske događaje? Jedan od odgovora svakako jest: oslobođenje od ropstva. Od staroga svijeta. Od ropstva strahu. Od naših uvjetovanosti i odvojenosti.
U kraljevstvu koje nije vidljivo našim očima, izuzev očima srca, život ne može umrijeti. Ponad beznađa dublja je nada, nada koja se ni u što ne pouzdaje, nego jest sam život. Ponad onoga što se ne može razumjeti, razumijevanje je prisutnost.
Kršćanska nada ne obećava utješnu budućnost kršćanima, nego uskrsnuće i život onima koji žive u sjeni smrti. Nije li Bog prisutan u Isusu siromašnom, trpećem i napuštenom? Ne uzvisuje li ga poniženog i smaknutog kao Bog nade za naše srce koje, probuđeno, može graditi svijet pravednost i mira?
Kao djeca Božja postajemo mirotvorci (usp. Mt 5,9). Više ne koristimo mač binarnih podjela kakav svijet dijeli na dobre i loše ljude, one unutra i ne vani, na „mi“ i „oni“. U svjetlosti koja obasjava unutrašnjost groba vidno polje je jedinstveno, a unutarnje biće se odmara i mir izlazi u vanjski svijet ljubavlju stvarajući sklad. Djelovanje u svijetu proizlazi iz unutarnjeg usklađivanja. Samo iz jedinstvene percepcije srca možemo otkriti što nam je potrebno –
djelovanje da s ljubavlju i učinkovito služimo našem ozlijeđenom planetu. Ne treba nam, zapravo, Isusov reanimirani leš, nego oživljeno njegovo Mističko tijelo što ga tvorimo svi mi, sva živa stvorenja.
Bit ćemo progonjeni zbog pravednosti, ali kraljevstvo nebesko je naše (usp. Mt 5,10). Nije riječi o mučeništvu, nego o slobodi.
Razgovarajmo o slobodi jer o tomu je zapravo riječi. Događa se unutar nas – kap po kap destilira se iz naših strahova i previranja našeg egoizma sve dok ne naučimo sve pustiti i povjeriti božanskom milosrđu i milosti. Situacije progona, odnosno ono što nas tjera iz naše zone udobnosti, može, ukoliko imamo hrabrosti htjeti slobodu, postati oruđe učenja.
U Blaženstvima Isus govori o radikalnoj preobrazbi svijesti kakva se događa kroz našu unutarnju prijemljivost, pripravnosti da nas ponese njezin tok, žarku želju za ujedinjenjem vlastita srca i mističkoga Kristova tijela koje jest svijet preobražen, Božji.
!חג פסח שמח
Čestit Vazam!
Христос васкрсе!
Dobar nam bio Izlazak i Prelazak!