Budući da muškarci stvaraju Crkve, neizbježno je da Crkve ne vjeruju ženama kao što, zapravo, ne vjeruju ni Bogu nastojeći ukrotiti i žene i Boga te rijeku života zadržati u razboritosti propisa i obreda. U tom je pogledu Rimska crkva kao i sve druge.
Ili djevica ili supruga i majka
Žena u Crkvi, osim u iznimnim slučajevima, još uvijek nema svoje pravo mjesto. Ženu se ne shvaća kao cjelovitu osobu, nego se, uglavnom, poimlje u njezinoj majčinskoj i supružničkoj funkciji. Identitet žene da je biti ili majkom ili djevicom. Za muškarca se, međutim, ne kaže isto: da je njegov poziv biti ili ocem ili djevcem. Unatoč apostolskom pismu Ivana Pavla II. Mulieris Dignitatem, gdje se ženina sposobnost rađanja shvaća šire od puke biološke činjenice, seksizam je itekako prisutan i u samoj Crkvi dijeleći svijet isključivo po spolnosti. Pa čak i u odnosu prema Mariji, Isusovoj majci.
Časti se njezino majčinstvo ne toliko stoga što je u visokoj trudnoći bila primorana daleko putovati, što je rodila dijete u betlehemskoj spilji, što je s malim djetetom morala emigrirati u Egipat, što je mijesila kruh u nazaretskoj kućici i obavljala kućanske poslove, što je molila u skrovitosti a sve što se događalo s njezinom sinom “brižno čuvala u svom srcu”, nego stoga što je rodila Sina Božjega, obavila, dakle, svoju funkciju, premda uzvišenu. Njezina apsolutna spremnost da surađuje s Bogom postaje teološkom, a ne ljudskom, ženskom vrlinom.
Mnogi su naraštaji Prvi grijeh promatrali kao spolni čin, a Marijino djevičanstvo kao izraz nadmoći nad njim i očitovanje prezira. Ovakav kult dalek je autentičnoj poruci Evanđelja. Evanđelje djevičanstvo smatra darom osobe, tj. duhovnim stanjem osobe, a ne privatnim vlasništvom koje treba ljubomorno čuvati i koje ima više veze s posjedovanjem nego s bivanjem. Evanđelje poziva na “djevičanstvo”, ali riječ je o “čistom srcu” (Mt 5,8) i o “jasnom pogledu” (Mt 6, 22) te upravljanju željama (Mt 5,28). Svi Isusovi učenici pozvani su da “hodaju u svjetlu” (Iv 12,36) i svetosti sve do ponovno pronađene nevinosti srca kakvu imaju mala djeca (Mt 18,3). “Djevičanstvo” je pobjeda milosrđa nad nasiljem, velikodušnosti nad sebičnošću, nježnosti nad ravnodušnošću. Bivajući “čista srca” tražit ćemo radije da služimo nego da budemo posluženi, radije da pomažemo nego da iskorištavamo, radije da dajemo život nego da ga ubijamo.
Okljaštrena od ljudskosti svoje ženstvenosti, ponizna službenica Božja štuje se kao “vazda djevica”, “Majka Božja” i “uzvišena Kraljica neba”, a Rimokatolička crkva često nju uzvisujući opet glorificira samu sebe.
O povijesti mizoginije
Kršćanska tradicija diskriminirala je ženu. Crkva je dugo zapravo bila ženomrzačka, temeljeći svoje mizoginstvo najprije na tumačenju Prvog grijeha – Eva je prva posegnula za zabranjenim plodom – prije nego na novoj Evi koja je petom satrla glavu Zmiji. Čak i Pavao, koji kaže da u prostoru duha nema razlike između Grka i Židova, muškaraca i žena (Gal 3,27-28), no na drugim mjestima poziva žene da u zajednici šute, preferira beženstvo pred brakom, a u braku očekuje da žene budu posve podložne svojim muževima (premda, muža poziva da bude prema ženi kao Krist prema Crkvi, Ef 5,21-24). Ženu se uglavnom smatralo izvorom napasti i grijeha, mnogo više nego posrednicom milosti. Ako se ženski lik našao među skulpturama i reljefima sakralnih objekata, najčešće je bio među likovima zatočenima u paklu, mnogo rjeđe među onima u Nebeskoj domovini.
Tu mizoginiju kršćanstvo je naslijedilo još od antičkog paganstva. No, paganstvo je ženi priznavalo barem estetski privilegij. Mizoginija u Crkvi mnogo duguje brkanju između žene i ženskosti i svega što je tjelesno: dualizam muško-žensko proizlazi iz dualizma duša-tijelo. Ženi se, kao i tijelu, nakalemljuje potencijalna nečistoća. Naglasak se maksimalno stavlja na prirodu “konzumacije” koju žena predstavlja, pritom posve zanemarujući “konzumatora”. Eliminacija žene proizlazi iz izvrnutog poimanja angelizma. Veo podozrivosti prekriva ženu još od Platonova svijeta ideja (Diotima nije bila dovoljna da ga feminizira), od stoika (smatra se da je Ambroziju i Jeronimu Seneka bio jednako blizak koliko i Evanđelje), starog mazdeizma, maniheizma i katarizma (koji je preživio!). Kasnije su slične stavove preuzeli jansenisti…
Moguće je identificirati barem tri društvene sile koje su utjecale na odnos kršćanske tradicije prema ženi: 1. patrijarhat: društveno uređenje u kojem su ekonomske, političke i eklezijalne moći u rukama muškarca; 2. androcentrizam: čovjeka identificira s muškarcem kao normativom; 3. seksizam: svijet dijeli isključivo na muškarce i žene.
Društvene su strukture i spolna hijerarhija varirale kroz biblijsko vrijeme; prihvaćanjem monoteizma Židovi su iz svojega kulta izgnali ženska božanstva (premda su neka njihova svojstva inkorporirana), čime je prevladalo viđenje Boga kao muškoga, što je učvrstilo patrijarhalno društveno uređenje, iz njega i proizlazeći. Iako je Isus jednako postupao prema muškarcima i ženama, taj egalitarizam nije dugo potrajao niti se zadržao u životu Crkve. Prvi kršćani postupno su se prilagođavali očekivanjima helenističkoga svijeta te su se društveno slabije skupine (uključujući, očito, žene) morale podvrći jačima. Kako je estetski ideal i utjecaj gnostičkih ideja bio sve veći, pojavila se sumnja u ljudsku seksualnost i počelo veličati djevičanstvo. Prvi veliki mizoginist bio je (sv.) Jeronim (347-420) žensku seksualnost smatrajući krajnje opasnom, odbacujući je kao blisku prezira vrijednoj prirodi i tjelesnosti. Žena je izvor grijeha; budući bliska rađanju, bliža je i smrti, iz koje da se muški duh mora vinuti u svjetlost i život.
U skladu s patrističkom antropologijom, žena ne može predstavljati sliku Božju tako potpuno kao što to može muškarac jer da on savršenije u sebi povezuje racionalno i duhovno. Činjenica da se u povijesti naše (zapadne) kulture muškarca uzimalo za normativ čovječnosti još je ostala otpornom u brojnim europskim jezicima: oni za muškarca i čovjeka nemaju dvije nego samo jednu riječ. Hrvatski jezik je, začudo, izbjegao takav androcentrizam.
Augustin je rekao da žena može predstavljati sliku Božju jedino zajedno sa svojim mužem, dok muškarac, naprotiv, predstavlja tu sliku i kad je sam. Zašto su ti ljudi bili toliko sigurni da su žene inferiorne? Toma Akvinski imao je Aristotelovo jamstvo u tekstu O rađanju životinja (De animalibus). Ženino ustrojstvo ženu čini od muškarca manje sposobnom za razboritost, krepost i disciplinu: Aristotelovim riječima: čini ju “besramnijom, lažljivijom i pretvornijom”, čini nesigurnom i nepostojanom, plijenom strasti, od muškarca nesposobnijom da kontrolira sebe ili druge. Aristotelovo uvjerenje Istočnoj Crkvi je prenio Klement Aleksandrijski (oko 150-oko 215), a zapadnoj Tertulijan (oko 155-oko 220). Klement je napisao da se žena, “s obzirom na to kakva jest njezina priroda, te svoje prirode mora stidjeti”. Tertulijan je rekao da su žene, nastavljajući ulogu zavodnice Eve, “dveri kroz koje ulazi đavao”.
Ciparski biskup Epifan opisivao je kako su “seksualne vampirice” noćnim morama salijetale neoženjene kršćane; a: “žene je lako zavesti, one su slabe i nedovoljnog razuma. Kroz njih đavao djeluje kako bi izrigao svoj kaos”. Žene su po tome podložnije opsjednutosti demonima. U trinaestom je stoljeću Albert Veliki (učitelj Tome Akvinskoga) još uvijek govorio da je žena “nakazni muškarac”.
Isus i žene
Isus se, međutim, družio sa ženama, čak i “nečistima”, prostitutkama i izopćenicama poput Samarijanke, baš kao i s ostalim marginaliziranim ženama. To nije sablaznilo samo njegove protivnike već i njegove sljedbenike (Iv 4,27). Takve žene se pojavljuju i u Isusovu rodoslovlju koje mu je pridalo Evanđelje po Mateju, a u kojem su – neuobičajeno za rodoslovlja toga doba – navedena četiri ženska pretka, i sva četiri s nekim „nagovještajem skandala” u svojim životima (Tamara, Rahaba, Rut i Bat Šeba).
Isus je ozdravio ženu koja je krvarila (Mk 5,25-34) – čak i kad ga je bila dotakla te onečistila. Neredoviti su izljevi krvi onečišćavali čak i više od redovnog mjesečnog pranja (usp. Lev 15,25-30); jednom se tako neka žena kradomice bila prikrala Isusu dodirnuvši mu odjeću prije negoli su je mogli zaustaviti; a u blizini nije bilo onih kasnijih srednjovjekovnih stručnjaka za kanonsko pravo, ni onih koji bi sprečavali žene da dodiruju oltar ili im onemogućavali da dotaknu samoga Gospodina.
Malo je razloga da sumnjamo u autentičnost podataka kako su žene putovale s Isusom i njegovim učenicima služeći ih. Takvo ponašanje, da židovska žena napusti dom i putuje s rabijem, bijaše nečuveno i u židovskim se krugovima držalo skandaloznim. Isusove sljedbenice “pratile su ga” (synakolouthousai, Lk 23,49) cijelim putem iz Galileje do Jeruzalema i one bijahu te koje su ostale s njim do kraja, stojeći uz njegov križ kad su se svi muškarci osim jednoga bili razbježali. Štoviše, ni u jednom od Evanđelja nije spomenuta nijedna žena koja da se postavila ili ponašala kao Isusova protivnica (uključujući i Pilatovu ženu).
U trima su Evanđeljima galilejske žene bile prve koje su otkrile prazan grob (one su ga i jedine održavale) te su baš one bile su zadužene da pronesu Radosnu vijest – da evangeliziraju: Gospodin je ustao od mrtvih! Čak je i Augustin, ne baš velehvalitelj žena, morao priznati: “Kako je čovjek pao po ženi i kako je djevica Marija rodila Krista, žene su sad imale proglasiti da je on ustao. Po ženi smrt? Po ženi život!”
U Evanđeljima, dakle, nema ničega što bi dalo naslutiti da je sam Isus mogao zagovarati ikakav stav o ženskoj inferiornosti i nečistoći kakav su crkveni učitelji stoljećima uporno pronosili te nametali u Njegovo ime. Takvo što Isusu su podmetali biskupi, teolozi i sveci koji su mislili da znaju više od Evanđelja. Oni su propovijedali Aristotela, a ne Krista.
Ređenje žena
Nit mizoginije možemo slijediti sve do danas. Možemo prepoznati njezine žilave, otporne korijene i u argumentima koje Crkva nudi protiv mogućnosti da i žene budu svećenice, argumentima kojima nedostaju i biblijski i teološki temelji.
Kad je papa Ivan Pavao II. 1979. posjetio Sjedinjene Države, svugdje je dočekivan s oduševljenjem koje je graničilo s ulagivanjem. No, kad je dospio do Washingtona i govorio skupu redovnica, susreo se i s uljudnim neslaganjem. Sestra Theresa Kane nije bila mlada buntovnica, već poglavarica sestara milosrdnica, predsjednica Konferencije redovničkih poglavarica. Odabrana da pozdravi Papu, iskoristila je priliku da javno zatraži da se „polovica čovječanstva” prizna dovoljno vrijednom da bi se mogla uključiti u sve službe Crkve. Papa je odgovorio da bi uzorom redovnicama trebala biti djevica Marija, a ona nije bila svećenica. Argument na koji se ne može uzvratiti protuargumentom jer promašuje problem. Marija doista nije bila svećenica, ali nisu to bili ni Isus ni njegovi učenici.
I drugdje je Papa iznosio razloge za isključivanje žena, razloge koje je Pavao VI. zapisao četiri godine ranije, ne slažući se s odlukom anglikanaca da zaređuju žene kao svećenike. Na njegovo se neodobravanje Kongregacija za nauk vjere nadovezala svečanom deklaracijom Inter insigniores. Crkva nema moći da zaređuje žene, kaže se u tom dokumentu, jer je Krist samo muškarce učinio svojim izvornim apostolima. Dvanaestorica su apostola bili muškarci, stoga svi svećenici moraju biti muškarci. No jedanaestorica od dvanaestorice apostola bili su oženjeni (Mk 1,29-31;1 Kor 9,5), a crkvene su vlasti odlučile da to mogu mijenjati. Deklaracija je, uz taj slab argument, pokušala navesti još jedan: žene ne izgledaju poput Isusa (“Kad se Kristova uloga u euharistiji mora sakramentski izraziti, ne bi bilo one prirodne sličnosti koja mora postojati između Krista i njegovog službenika ukoliko ulogu Krista ne bi preuzeo muškarac. U takvom bi slučaju bilo teško u službeniku vidjeti sliku Kristovu”). Dakle, žene ne mogu nositi Isusovu „ulogu”.
U deklaraciji Inter insigniores osjeća se Ratzingerova ruka: zabranu ređenja žena učinio je nepopustljivom zapovijeđu. Isto je to 1994. napravio i Ivan Pavao u apostolskom pismu Sacerdotalis ordinatio: “Zbog toga, kako bi otklonili sve sumnje glede pitanja od tako velike važnosti, pitanja koje spada u samo božansko ustrojstvo Crkve, na temelju svoje službe potvrđivanja braće, izjavljujem da Crkva nema nikakve ovlasti podijeliti svećenički red ženama te da se ove prosudbe definitivno moraju držati svi vjernici Crkve”.
Tijekom stoljeća postojala su samo dva razloga za isključivanje žena iz svećenstva – onaj da su one niža bića nevrijedna obnašanja takva dostojanstva i onaj da ih njihova obredna nečistoća drži podalje od oltara. Prvi je argument uglavnom dospio iz paganske antike, a drugi iz židovske hramske prakse.
Žena je zbog menstruacije obredno nečista te joj nije bilo dopušteno doticati išta posvećeno, niti ulaziti u Svetište trideset i tri dana nakon rođenja dječaka, ali šezdeset i šest dana nakon rođenja djevojčice (Lev 12,1-5). Kad se odjek hramskog svećenstva vratio natrag kršćanstvu, ono što se dogodilo s pretjerivanjima u stavu prema ženinoj “nečistoći”, zbilo se i s obrednim tabuima koji su ga okruživali. Biskupima se govorilo da, poput židovskih svećenika, ne mogu spavati sa svojim suprugama uoči žrtve prinosnice. Ovaj će tabu igrati važnu ulogu prije svega u postupnom proširenju svećeničke obveze neimanja supruga. Jeronim i Origen su držali da bi se čak i laici uoči primanja sakramenta trebali sustezati od spolnog općenja. Svećeniku je dan monopol na upravljanje sakramentima, a posebno na posvećivanje euharistije – čin izmješten iz svakodnevnog života na način kojim je crkveno svetište pretvoreno u neku vrst mini-hrama, s misterijima u koje mogu prodrijeti isključivo upućene osobe. S vremenom će „oltarska pregrada” zapriječiti pogled laicima, a svećenički će latinski osigurati da čak ni sluh ne može otkriti mnogo od onoga što se događa u Svetištu nad Svetištima. U jedanaestom je stoljeću, pošto je svećenički celibat u Zapadnoj crkvi postao obaveznim, sveti Petar Damjanski napisao da bi Krista, jer ga je rodila djevica, trebale dodirivati samo djevičanske ruke.
Kršćani su, stvorivši vlastito obredno svećenstvo, na žene primjenjivali sve kruća ograničenja. Čak i kad nemaju menstruaciju, ženama je bilo zabranjeno ući u svetište, približiti se oltaru ili doticati svete posude. Laodicejski je koncil (IV. stoljeće) odredio: „Ženama nije dopušten pristup u područja oltara”. Još je 1917. g. Kanonski zakon (Canon 813,1) kazivao: „Ženske osobe ne mogu ni u kom slučaju prići oltaru i smiju odgovarati samo izdaleka”. Žene su smatrane neposvećenima i tuđima svemu svetome. Zaređivati ih u svećenstvo bilo je nezamislivo.
No, svi su ti obredni zahtjevi prilično udaljeni od novozavjetne situacije za koju nam Papa kaže da ćemo u njoj naći isključivo muške svećenike. Problem je u ovome: ako pogledamo Novi zavjet, u njemu nećemo naći nikakvih svećenika, ženskih kao ni muških. Nema biblijskog svjedočanstva da je ikada bilo o kojem od svojih sljedbenika, muškom ili ženskom, Isus razmišljao kao o svećeniku, pošto su u Izraelu svećenici već postojali.
Kad je Toma Akvinski obrazložio prvotni motiv za uskraćivanje ređenja ženama, on u tome nije bio usamljen – tek je artikulirao opći stav: „Kako se ni jedna titula u hijerarhiji ne može izraziti u ženskom spolu, koji ima status nižega, taj spol ne može primiti ređenje”. Već je sveti Ivan Zlatousti rekao da žene jednostavno nisu dovoljno pametne da bi bile svećenicima. Sveti Bonaventura se suglasio: kako je samo muškarac stvoren na sliku Božju, samo muškarac može primiti bogoliku službu svećenika. Duns Scotus je rekao da žene kao nasljednice Eve, posredstvom koje je muškarac pao, ne mogu biti službenice čovjekova spasenja.
Ne samo da Krist nije ni jednu ženu ni muškarca proglasio svećenicom li svećenikom, nego ni zajednice Prve crkve nisu među svojim brojnim službama imale ni svećeničku. U Pavlovim poslanicama nabraja se vrlo velik broj službi: vjerovjesnici (apostoloí), suradnici Radosne vijesti (kopountes), proroci, službenici (diakonoí), starješine (presbyteroí), učitelji, pastiri, vodiči, poticatelji, čudotvorci, iscijeljitelji, govoritelji u jezicima, tumači jezika, razlikovatelji duhova (usp. 1 Kor 12,8-30; Rim 12,6-8; Ef 4,11). Svaku su od tih službi mogle vršiti i žene. Ni riječi o pojedinim svećenicima, samo o svećenstvu cijele kršćanske zajednice (1 Pt 2,5): ljudi vrše odjelite funkcije kao krstitelji, euharistijski službenici, slavitelji mise, službenici sakramenata. Kršćansko je vodstvo bilo karizmatično, dinamično, nehijerarhično. Vođe ne treba imenovati ljudski autoritet, to pripada poticajima Duha Svetoga. Sam Pavao svjedoči da njegov rad nisu ovlastili Crkva u Jeruzalemu, ni Dvanaestorica, ni itko drugi doli sam Gospodin (Gal 1,1-20). Naziva se suradnikom i spominje svoje suradnike, među mnogima i Juniju (Rim 16,7), Evodiju i Sintihu (Fil 4,2) te bračne parove: Prisku i Akvila (Rim 16,3), Filologa i Juliju (Rim 16,15). Sinagoge su ženama nijekale pravo govorenja ili igranja ikakve uloge u propovijedima. No u Prvoj crkvi, koja je svoje molitvene susrete imala po kućama, žene nisu samo prorokovale i vodile molitve (1 Kor 11,4) nego su mogle biti i “članovi utemeljitelji” lokalnih crkava. Ono što danas zovemo sakramentima, bili su jednostavni događaji: euharistija – zajednički agape obrok na kojem su se Isusovi učenici prisjećali njegovih riječi i djela, ispovijed – priznanje pred čitavom zajednicom grijeha protiv Duha Svetog, a kršćanski brak – pristanak partnera na zajednički život bez posebnih svjedoka i obreda.
Međutim, kako je Crkva prerastala svoje neformalne i karizmatske rane dane, morala je razviti novu disciplinu i nove doktrine koje bi ju snažile. To je bilo povijesno uvjetovano. Jednako kao i mizoginija, nju je Crkva upila iz svoje okoline. No valja zamijetiti kako i pape naglašavaju da svoje argumente crpe iz situacije Prve crkve.
Odbacivanja žena iz evanđeljske pripovijesti bio je dugotrajan proces. Propovijedanje i ikonografija reduciraju njihovu prisutnost na minimum. Žene koje su slijedile Isusa prikazivane su postrani, u mnogim se slikama Posljednje večere nalaze isključivo muškarci, i to samo Dvanaestorica. One su cenzurirane iz Posljednje Večere jer da nisu bile vrijedne da prisustvuju stvaranju mise. Žene su bile uz svoje muževe u gornjoj sobi uoči događaja Duhova (Dj 1,14), ali u slikarskim prikazima one su izbrisane neposredno prije silaska Duha Svetoga. Samo su Dvanaestorica – i ponekad Djevica Marija – bili vrijedni primanja te karizme. Cijeli je način predočavanja Evanđelja krivotvorio ulogu žena u Isusovu životu i osnutku Crkve.
Kako je Vatikan mogao ponuditi onako slabe razloge za održavanje svoje isključivo muške vladavine? No otkako je Crkva napustila prvotne ženomrzačke argumente, odveć neuvjerljive i kompromitirajuće da bi ih nastavila zagovarati, ti su razlozi – da žene nisu u Prvoj crkvi imale svećeničku službu – jedino što joj je preostalo kao argument da bi i dalje ostala pri svome, sad više ne samo zato da zadrži žene postrani, nego i zato da ne mora neke svoje odluke u povijesti, a onda i neprikosnovenost vlastita autoriteta staviti u pitanje.
Nije ni važno zastupamo li stav da bi žene trebale biti svećenice ili ne, nego treba da se o tome, kao i o mnogo čemu drugome, razgovara otvoreno. Kontinuitet zabrane ređenja žena održava i dalje cijelu ideološku strukturu laži o ženama, a na tome se zabrana i temelji. Tvrditi da su razlozi protiv doktrinarno utemeljeni, te da nikakve veze s tom zabranom nema opći stav crkvene hijerarhije prema ženi, bilo bi jednako kao tvrditi da uvjerenje o rasnoj inferiornosti crnaca nema veze ni s jednom nepravednom gestom Sjevernjaka prema crncima; ili: da činjenica da se Židove smatralo ubojicama Krista nema nikakve veze s pogromima, progonstvima i Holokaustom. Ženama će se i dalje činiti nepravda, sve dok im se nepravde počinjene u prošlosti ne prizna kao nepravde.