Sv. Franju štuju i katolici i protestanti, dive mu se pripadnici drugih religija, umjetnici se nadahnjuju njegovim životom…Malo je poznato da je u mladosti inspirirao i H. Hessea, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1947. i jednog od najčitanijih njemačkih autora 20. stoljeća. U lipnju ove godine izašlo je u izdanju izdavačke kuće Alfa i hrvatsko izdanje tog djelca u prijevodu Zdravka Gavrana . Hesse je svoju ljubav prema Franji Asiškomu otkrio već u romanu “Peter Camenzind” (Berlin, 1904), a iste te godine posvetio mu je malu monografiju – “Franz von Assisi” (Leipzig, 1904).
“O nekom modernom liku ne bi se smjelo tako pisati”, pribilježio je on ispod dopisa uredniku, “no ovdje je riječ o tome da se jednomu zanijemjelom svjedoku iz davnih vremena ponovno omogući govoriti.” Životnu povijest toga sveca Hesse hotimice oslikava u legendarnom tonu predaje kakav je zatekao u srednjovjekovnoj biografiji o sv. Franji Tome Čelanskoga, Bonaventure i u tada najnovijim prikazima Henryja Thodea i Paula Sabatiera.
Kitika je to djelo primila s oduševljenjem. “Neue Zürcher Zeitung” tada je napisao: “U pučki razumljivu, no ujedno snažnu i k tomu pjesničkom jeziku, kojega ton hotimice zvuči poput onoga iz Svetoga pisma i iz legendi, Hesse daje na temelju oskudnih povijesnih svjedočanstava iznimno zornu sliku svoga omiljenog sveca.”
Kasnija “Cvjetna igra – Iz djetinjstva svetoga Franje Asiškoga” iz godine 1919. u potpunosti je plod fikcije te više pokazuje Hesseovu sposobnost uživljavanja u čovjeka koji nije mogao činiti ništa polovično i koji nije propovijedao “nikakve opomene ni propise kojih se sam ne bi bio svakodnevno pridržavao, tako da je njegov primjer nosio i podupirao ono što je naučavao”
Rodio se 1181. ili 1182. kao Giovanni Battista (Ivan Krstitelj). Kasnije je prozvan Francesco (Franjo) možda zato što je njegov otac, bogati trgovac Petar Bernardonis volio Francusku u koju je često putovao zbog skupocjenog tekstila, možda je ime Franjo dobio jer je u to doba francuska dvorska i viteška glazba, osobito šansona, bila popularna u Europi, a on je kao mladić, trubadur po asiškim trgovima rado pjevao na francuskom. Legenda kaže da je i nakon obraćenja često pjevao na tom jeziku. U mladosti se oduševljavao viteškim idealima, osjećao je u sebi poziv da učini nešto veliko, beskompromisno. Viteški ideal uljudnosti i velikodušnosti slijedio je i kada je postao putujući propovjednik božje dobrote.
Franjo je u mladosti živio životom prosječnog mladića iz trgovačkog sloja: bavio se trgovinom, a sudjelovao je i u bici (Collestrada 1202.) između Asiza i Perugiae. Nakon poraza asiških vitezova, zatočen je u peruđanskom zatvoru više od godine dana. Od zatvora i bolesti koja ga je u njemu snašla (bolest će biti njegova pratnja ostatak života) pa do odlaska u Rim 2009. kada se zbio susret Franje iz Asiza, “poverella”, siromaška i moćnog pape Inocenta III. proći će sedam godina u kojima će se njegova viteška velikodušnost postupno preobražavati u kršćansko milosrđe. U proljeće 2006. dogodit će se preokret u Franjinu životu o kojem sam Franjo svjedoči u Oporuci, spisu napisanom pred smrt (1226.). Bio je to susret s gubavcem. Ljudi su se od gubavaca sklanjali, a oni sami morali su izbjegavati naselja jer su bili izopćeni iz ljudskog društva. Franjo je susreo gubavca na uskom putu, sjahao s konja, dao mu novčić i poljubio ga u ruku.Gubavac ga je zagrlio. Taj je susret Franjo doživio kao Božji “putokaz” u kojem mu je smjeru krenuti. U Oporuci tvrdi da je baš tada “izišao iz svijeta” jer mu je preko tog susreta Gospodin pokazao put. U crkveno-pravnom rječniku “izaći iz svijeta” značilo je ostaviti tadašnji način života, ne doslovno napustiti “svijet” jer će Franjo nastaviti svoj put upravo u svijetu, među ljudima. Napušta građansku egzistenciju i počinje nasljedovati Krista u siromaštvu i putujućem propovijedanju, ali se i često povlačio na samotnu molitvu.Omiljeno mjesto njegova povlačenja bila je zapuštena crkvica Sv. Damjana. U njoj je bio križ: slika-ploča koja je predstavljala raspetoga Isusa okružena ljudima. O tom križu danas postoji mnoštvo literature. Pred tim je križem zavapio: “Gospodine, što trebam činiti?” i dobio odgovor: “Franjo, idi i popravi moju crkvu!”
U to je vrijeme Crkva preopterećena materijalnim dobrima, postupno tonula u luksuz i posvjetovljenje. Kraj 12. i početak 13. st. predstavlja jedno od najtrusnijih razdoblja u zapadnom kršćanstvu. Kler se miješao u svjetovne poslove, vodile su se borbe između svjetovne i crkvene vlasti, cara i pape, biskupa i konzula, javljali su se razni pokreti heretika i pokornika, katara, humilijata, joakimista, milenarista, raznih duhovnjaka, nezadovoljnika i kritičara crkve.Franjo je uvijek imao vjerničko povjerenje u Crkvu i njezine sakramente. Za razliku od onodobnih heretika poštivao je svećenike i crkvenu hijerarhiju jer posvećuju i omogućuju susret s Kristom u prilikama kruha i vina. U materijalnom je lako “otkrivao” Božju nazočnost; otud njegov osjećaj bratstva prema svakom Božjem stvoru: travi, vjetru,vatri, zemlji, suncu i “sestrici” smrti.
Još je jedan događaj usmjerio život sv. Franje. Riječ je o misi iz veljače 1208. u Porcijunkuli na kojoj je Franjo čuo riječi evanđelja kojima Isus poziva svoje učenike da idu po svijetu, propovijedaju Radosnu vijest, a da pri tome ne nose ništa i ne oslanjaju se ni na koga osim na božju providnost: “Besplatno primiste, besplatno dajte. Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojaseve, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik plaće svoje.”(Mt 10,8-10)
Potaknut riječima Evanđelja Franjo oblači odijelo umbrijskog seljaka, jedno vrijeme se zadržava kod redovnika, a onda kreće sam. Iste mu se godine godine priključuju bilježnik Bernard iz Quintavalle, zatim Petar iz Katanije, Egidije, Sabbatinus, Giovanni de Capella, Moricus, Filip, mahom laici, kasnije će im se pridružiti svećenici Silvestar i Leon
- Franjo s braćom kreće u Rim po odobrenje pape za djelovanje. Papa Inocent III jedan je od najmoćnijih papa srednjeg vijeka. Pokrenuo je križarske vojne, ali i progone heretika. Ne zna se točno što se zbilo u susretu siromaška Franje i moćnog pape. Prema nekim izvorima papa je usnio san kako se ruši Luteranska bazilika, a Franjo je podupire. Papa Inocent III vjerovatno je uviđao da su nužne reforme crkve radi kojih i saziva Četvrti lateranski sabor. Primjetio je kako je izvanjski moćna Crkva iznutra oslabila, kako “heretička” strujanja unutar Crkve jačaju i kako ih se ne može svladati samo silom. Zato je odlučio odobriti Franjino djelovanje i dopustiti apostolsko propovijedanje u siromaštvu.unutar Crkve .Franjo je dobio usmeno dopuštenje (approbatio) za svoj način života i djelovanja.
Što je tražio i kako je zamišljao “popravljanje” Crkve mladi dvadesetsedmogodišnjak? Nastojao je oko nekoliko načela:
Najprije: pauperitas, siromaštvo: Franji iz Asiza stalo je do življenja u beskompromisnom siromaštvu: bezuvjetno neposjedovanje ne samo pojedinog člana bratstva (kao kod starijih redova, nego zajednice kao cjeline; zabrana novca kao i podizanja velikih crkava i zgrada: braća trebaju raditi, nikako prosjačiti (često ih se pogrešno naziva prosjačkim redom, p rosjačenje je dozvoljeno samo u slučaju nevolje).
Zatim: humilitas, poniznost: Franjo nastoji živjeti odričući se moći sve do samo-umrtvljenja. Propovijeda krepost strpljivosti u svim situacijama kao i raspoloženje radosti koja može podnijeti i psovanja, pogrde i udarce.
Simplicitas, jednostavnost: Franjo iz Asiza nastoji oko nasljedovanja Krista u jednostavnosti. Znanosti mu više izgledaju kao prepreke autentičnom odnosu prema svemu stvorenom koji najbolje izražava u “Pjesmi brata Sunca”. U svim stvorenjima vidi božanski život.
Franjo svoj put nije smatrao putem pojedinca koji nastoji oko svog “spasa”, ni putem privilegiranih, izabranih, od ljudi odvojenih “posvećenika”, nego putem jednostavnog, svakodnevnog ostvarivanja Isusova evanđelja za sve ljude. Njegov je put njemu nametnut “odozgor”, svatko treba tražiti svoj vlastiti put. Nije namjeravao osnivati red, no morao je to učiniti zbog sljedbenika i zbog Rima. U njegovu se djelovanju izmjenjivala kontemplacija Evanđelja, život među ljudima i propovijedanje, kao i povlačenje na samotna mjesta, u pokoru i molitvu. Radio je vlastitim rukama. U Oporuci traži od braće da svatko radi neki pošten posao.
Franjina braća raširila su se još za Franjina života gotovo u sve krajeve Europe. Naročito dobro primljeni su u Francuskoj, svetoj Zemlji, a nešto kasnije i u Engleskoj. Prate ih i neuspjesi: prve misije u Njemačkoj i Ugarskoj doživjele su krah. Braća koja su propovijedala u Maroku bila su pogubljena (1220). Malo je poznato da od Sv. Franje i franjevaca potječu one pobožnosti koje veličaju Božju nazočnost u ljudskom liku Isusa Krista, od jaslica do Križnoga puta. Već za Franjina života, a osobito kasnije, razvoj franjevačkog pokreta krenut će različitim smjerovima. Uz autentično nasljedovanje Franjina puta javljat će se i konflikti, podjele i izdaje.
Zahtjevi Franje iz Asiza doveli su u pitanje centralizirani i klerikalizirani rimski sustav koji se sve više udaljavao od izvorne Kristove poruke. Nećak Inocenta III, kardinal Hugolin iz Ostije koji je još za Franjina života postao njegov prijatelj i zaštitnik postao je godinu dana nakon Franjine smrti papa Grgur IX. On je već 1228. kanonizirao Franju koji je u narodu već odavno postao svetim. Dopustio je i da brat Ilija iz Cortone kojeg je još sv. Franjo postavio za vikara, sagradi raskošnu baziliku iznad Franjina groba i samostansku zgradu izvan zidina Asiza, protivno izričitoj zabrani sveca da se podižu velike crkve i zgrade. Izdao je 1230. bulu u kojoj je “interpretirao” pravila prema želji franjevačke zajednice već organiziranoj poput reda i sve stabilnijoj po kojoj braći doduše nije dopušteno posjedovanje vlasništva već samo upotreba, uživanje vlasništva. Pitanje je bi li to Franjo odobrio. Zbog toga je više od jednog stoljeća u franjevačkom redu trajao spor između rigorista i laksista o shvaćanju siromaštva. Kako se franjevcima priključivao veći broj svećenika, obrazovanih i studenata koji su željeli naobrazbu, to su se manja braća okretala također znanostima tako da je sam Franjo u Oporuci tražio da se poštuje teologe. Uskoro se franjevačkoj zajednici u Bologni priključio Portugalac Antun Padovanski, a u Parizu slavni profesor Britanac Aleksandar Haleški i njegov slavni učenik Talijan Bonaventura. Franjo iz Asiza je, tijela oslabljenog askezom i bolestima, umro 3. listopada 1226 u dobi od samo 44 godine. Od Franje potječe jedna od najljepših pjesama na talijanskom jeziku. O njoj Bonaventura Duda, ugledni hrvatski franjevac u razgovoru s novinarkom Novog lista kaže: “Franjo je u toj pjesmi sav svijet pretvorio u veliko, golemo srce koje se divi i zahvaljuje Stvoritelju što ga je stvorio, uveo u postojanje, prožeo životom i ljepotom. U toj je pjesmi sv. Franjo oživio i sve mrtve stvari, žive uzdigao do razumnosti, razumne pobožanstvenio, a sve pozvao na jedan osmišljeni čin: “Hvalite Boga moga, uzvisujte ga, i zahvaljujte i služite mu u svoj poniznosti.”
Pjesma stvorova
Svevišnji, svemožni, Gospodine dobri
Tvoja je hvala i slava i čast i blagoslov svaki.
Tebi to jedinom pripada,
dok čovjek nijedan dostojan nije,
ni da TI sveto spomene ime.
Hvaljen budi, Gospodine moj, sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom suncem.
Od njega nam dolazi dan i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno:
slika je, Svevišnji, Tvoga božanskoga sjaja.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem mjesecu i sestrama zvijezdama,
koje si sjajne i drage i lijepe,
po nebu prosuo svojem.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem vjetru,
po zraku, oblaku, po jasnoj vedrini i svakom vremenu
Tvojem,
kojim uzdržavaš stvorove svoje.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici vodi:
ona je korisna, ponizna, draga i čista.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po bratu našem ognju,
koji nam tamnu rasvjetljuje noć-
On je lijep i ugodan, silan i jak.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestrici i majci nam zemlji.
Ona nas hrani i nosi nam slatke plodove,
cvijeće šareno i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji praštaju iz ljubavi Tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi oni koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj smrti,
kojoj nijedan smrtnik umaći neće,
jao onima koji u smrtnom umiru grijehu,
a blaženi koje Ti nađeš po volji presvetoj svojoj.
Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga,
zahvaljujte njemu, služite njemu svi
u poniznosti velikoj!
Sv. Franjo Asiški
Donosimo i molitvu pred raspelom:
Molitva sv. Franje pred raspelom
Svevišnji, slavni Bože,
prosvijetli tamu moga srca,
i daj mi pravu vjeru,
jasno pouzdanje i savršenu ljubav.
Daruj mi, Gospodine,
mudrost i spoznaju,
da ispunim
Tvoj sveti i istinski nalog.
a evo i glasovite molitve sv. Franje:
Molitva sv. Franje Asiškoga
Bože, učini me oruđem svoga mira:
Gdje vlada mržnja, da uspostavim mir.
Gdje vlada uvreda, da uspostavim praštanje,
Gdje vlada nesloga da uspostavim jedinstvo.
Gdje vlada sumnjičenje, da uspostavim povjerenje.
Gdje vlada zabluda da uspostavim istinu.
Gdje vlada beznađe, da uspostavim nadu.
Gdje vlada tama, da uspostavim svjetlo.
Gdje vlada žalost, da uspostavim radost!
Bože, daj da ne tražim da me tješe,
nego da ja tješim druge.
Da ne zahtijevam da drugi razumiju mene,
nego da ja razumijem njih.
Da ne želim da drugi ljube samo mene,
nego da ja iskreno ljubim njih!
Jer time što dajem, sam najviše primam…
Praštajući, zaslužujem praštanje.