Autor knjige Abandonment to Divine Providence[1]
U stvarnosti, svetost se sastoji iz samo jedne stvari: potpunoj vjernosti Božjoj volji… u sakramentu sadašnjeg trenutka.
Jean-Pierre de Caussade
O AUTORU
Jean-Pierre de Caussade jedna je od najosebujnijih i najoriginalnijih ličnosti duhovnog spisateljstva u Francuskoj 18. stoljeća.[2] U to vrijeme gotovo nepoznat široj publici danas je jedan od najcjenjenijih pisaca iz vremena procvata francuske mistike u baroknoj Europi. Rodio se 06.03.1675. godine negdje na jugu Francuske, 1693. postao je novak kod isusovaca u Toulouseu, 1704. postaje svećenikom, a u nekoliko slijedećih godina postiže i doktorat iz teologije. To zvanje ga upućuje na profesorski život koje je označilo prvo razdoblje njegovog života, karakteristično po čestom mijenjanju mjesta stanovanja. Nakon 1720. godine napušta učiteljsko zvanje i postaje prvo putujući propovjednik i ispovjednik, da bi 1729. postao duhovnik sestara družbe Pohođenja B.D. Marije u Nancyu. Deset sljedećih godina bit će najvažnije u njegovom životu i, u vidu prenošenja svog duhovnog iskustva, najplodonosnije. Oskudne informacije o njegovom životu prate ga još i kao rektora sveučilišta u Perpignanu, i visoke škole u Albi, kada se iz pisama upućenih sestrama u Nancyu može vidjeti da je živio vrlo aktivan život koji nije posebno volio, već je čitavo vrijeme čeznuo za životom u šutnji i samoći. Međutim, da bi ga se u tome ispravno shvatilo potrebno je navesti jednu njegovu izreku koja ga najbolje oslikava u svjetovnim aktivnostima kada kaže: «Sve mi koristi na putu prema Bogu». Na kraju života ponovo je u Toulouseu gdje je bio voditelj studenata teologije u isusovačkom samostanu gdje i umire 1751. u dobi od 76 godina.
O MISTICI JEAN-PIERRE DE CAUSSADEA
Nancy je ključno mjesto za razumijevanje doprinosa ovog, danas gotovo zaboravljenog autora, mističnoj tradiciji zapadnog kršćanstva. I to na neobičan način. Gotovo da on sam i nije zaslužan za to već sestre samostana družbe Pohođenja B.D. Marije u Nancyu koje su vjerno čuvale njegova pisma, njegove govore tijekom duhovnih vježbi, ali i osobne zapise koji su proizlazili iz duhovnog vodstva. Oko sredine 19. stoljeća ta skupina zapisa došla je u ruke učenog isusovca o. Henri Ramierea koji je knjižnicu pod današnjim naslovom nedugo potom i izdao. Gotovo istovremeno ona je postala vrlo popularna, ali samo unutar crkvenih krugova, tako da je npr. i poznati duhovni spisatelj s početka 20. stoljeća benediktinac Dom John Chapman iz opatije Downside u Engleskoj mogao reći da je upravo ta de Caussadeova knjiga u njegovom duhovnom životu bila najkorisnija.
Po čemu je ova malena (98 stranica u džepnom izdanju) i strastveno pisana knjiga tako značajna? Naravno da nije lako odgovoriti na to pitanje, ali proučavatelji njegova života i djela upućuju na nekoliko važnih stvari. Prvo, važno je uvidjeti njegovo mjesto u neprekinutom slijedu mističnih pisaca u Europi od ranog srednjeg vijeka do predprosvjetiteljskog doba. Iako isusovac, izvori njegove duhovnosti ipak su manje vezani uz isusovačku mistiku 16. i 17. stoljeća (Loyola, Lallemant, Surin),[3] a znatno više za mistiku sv. Franje Saleškog (i općenito za brojne mistične pisce u Francuskoj u 17.st.) i sv. Ivana od Križa.
Sa sv. Franjom Saleškim povezan je ne samo duhovnim, nego i svjetovnim vezama. Naime, sv. Franjo je, zajedno sa sv. Ivanom de Chantal, 1610. godine osnovao družbu sestara Pohođenja B.D. Marije, a de Caussade je bio duhovnik u njihovom samostanu u Nancyu deset godina. Nadalje, sv. Franjo je kanoniziran nepunih deset godina prije de Caussadeovog rođenja, a njegove najvažnije knjige Uvod u posvećeni život i Rasprava o Božjoj ljubavi već su bile vrlo raširene i cijenjene. Duhovna povezanost ponajbolje se vidi u dva pojma koja su vrlo blizu značenju glavnog de Caussadeovog pojma «napuštanja sebe» (abandonment) – a to su «ravnodušnost» (indifference) i «odvojenost» (detachment). Riječima sv. Franje: «Ravnodušno srce je kao voštanica u Božjim rukama, u potpunosti spremna da primi svaki poticaj njegove volje» ili «Odijeljeno srce ne mari za to da li služi Bogu meditirajući, ili tako da služi svojem bližnjem. Ono što je važno je što Bog želi da duša čini upravo u tom trenutku.» Očito je samo mali korak prema de Caussadevim riječima o potpunoj prepuštenosti Božjoj volji i sakramentu sadašnjeg trenutka.
Još je veći utjecaj na njega ostavio sv. Ivan od Križa (kojega jedanput i imenom spominje u svojim pismima, dok je karakteristično za njega da o svojim uzorima i nadahnućima uopće ne govori). To je najvidljivije u petom dijelu knjige Prepuštenost Božjoj providnosti posvećenog tamnoj noći s naslovom „Samo potpuna i istinska vjera omogućuje duši da prihvati s radošću sve što joj se događa“. Iza te za njega tako karakteristične uopćene izjave zapravo se krije mračni put poteškoća i napora kroz koji duša prolazi. Osobito je zanimljivo što započinje s poglavljem o nerazumijevanju okoline za takve duše, nerazumijevanju onih koji sebe nazivaju mudrima i pobožnima, u kojima opisuje stanje u koje duša dolazi kada je napustila sebe ali i sve ustaljene i od nje očekivane i utvrđene pobožnosti koje joj više ne koriste. Nalazeći se u središtu unutrašnjeg mira i potpune slobode u kojoj prebiva još samo Bog ona biva prezrena od svijeta:
Ali budući da ljudi to iskustvo ne poznaju, oni osuđuju ovaj stav zbog njegovog siromaštva. Stoga duše koje ne osuđuju nikoga, a potvrđuju svaki način života i vrlo dobro poznaju različite stupnjeve napredovanja na duhovnom putu, ipak bivaju osuđene od tih takozvanih učenjaka koji ni na koji način ne mogu razumjeti ovo suptilno i posvedušno predanje Božjoj providnosti.[4]
Nisu li proroci Starog zavjeta, potom sam Isus, a poslije njega i apostoli prolazili iste kušnje, pita se de Caussade. Da, nit istog nerazumijevanja i podvojenosti povezuje cijelu povijest ljudskog roda. Postoji također i zajednička nit tame kroz koju se na duhovnom putu prolazi. On je zove putem «unutrašnjih poniženja» jer kako objašnjava, duša se ne može osloboditi same sebe bez takvog poništavanja. I što je praznina veća, veća je i prisutnost Božja. Ali put nije lagan. Tko pročita njegove slikovite opise tog stanja sličnog smrti, kako ga naziva (a koje uvelike podsjećaju na one sv. Ivana od Križa), dobro će se zamisliti da li tim putem uistinu želi ići. No ipak, niti za trenutak ne ostavlja čitatelja bez nade. Već u sljedećem odlomku napisat će da je svaki i najmanji napor da se sve to izdrži upravo najvažniji na duhovnom putu i da se kroz takav trud provlači nit unutrašnje sigurnosti i vodstva koliko se god duši to činilo nedostižnim. Tako se razvija čista vjera putem «kojim se umire da bi se potom uskrsnulo».
U trećem poglavlju prvog dijela gore navedene knjige de Caussade definira razlog pisanja (pisama sestrama): «Bog me naveo da ovo pišem da pomognem vama koje traže svetost i koje su obeshrabrene onim što su pročitale u životopisima svetaca i drugim knjigama koje se bave duhovnošću. Stoga, molim vas, pokušajte učiti od mene.» Tako nastupa istinski učitelj koji će kroz poglavlja koja slijede detaljno opisati cjeloviti put duše k Bogu, a naša će daljnja analiza to pokušati i prikazati.
Knjiga je podijeljena na šest dijelova koja gotovo u cijelosti definiraju bit de Caussadeove duhovnosti. Ona su:
- Što trebamo mi činiti a što trebamo prepustiti Bogu;
- Zagrlite sadašnji trenutak kao neprekidan izvor svetosti;
- Predati se Bogu je vježba svih vrlina;
- Potpuna predanost Božjoj volji bit je duhovnosti;
- Samo cjelovita i istinska vjera omogućuje duši da s radošću prihvati sve što joj se događa;
- Sve će biti dobro ako napustimo (i damo) sami sebe Bogu.
Prvo je poglavlje uvod u duhovni život s pogledom istinskog mistika. Kako bi se drugačije moglo protumačiti možda jedno od najjednostavnijih definicija svetosti uopće citirane kao moto ovog teksta. A u nastavku tog poglavlja s naslovom Kako je lako biti svet(!) de Caussade objašnjava:
Svatko može vježbati ovu vjernost (Božjoj volji) na aktivan ili na pasivan način. Aktivna vjernost znači poslušnost zakonima od Boga i od Crkve i ispunjavanje svih dužnosti koje nam u svakodnevici dolaze. Pasivna vjernost znači da s ljubavlju prihvaćamo sve što nam Bog šalje u svakom trenutku našega života.[5]
Sve rečenice koje će slijediti ponavljat će ovo temeljno iskustvo. Važnost tog iskustva je jednostavnost, a intelektualizam velika prepreka. Stoga se, kaže de Caussade, «… svo naše učenje treba sastojati od pronalaženja onoga što je Bog za nas odredio u svakom trenutku života…» za što nam razmišljanje i mudrovanje ne pomaže, već odmaže. Međutim, ako nam sam Bog nalaže da u određenoj situaciji koristimo svoj razum, onda je to najbolje što možemo u tom trenutku učiniti, ali sa sviješću da ga koristimo uvijek kao instrument koji služi svojoj svrsi ostajući potpuno nenavezani na njega. Nenavezanost i unutrašnja praznina preduvjeti su da bi se u taj prostor uselio Bog. Jer sve stvari bez njega su ništa. Stoga, kaže de Caussade, ne smijemo predstavljati stvari onako kako nam nalažu naše duševne moći i tako postavljati granice beskonačnoj Božjoj volji koja putem stvari usađuje Isusa Krista u dubinu našeg srca.
Poruka da se Bog objavljuje u «dužnosti svakodnevnog trenutka» jedno je od najvažnijih koje de Caussade donosi. Ono govori starim jezikom monaštva koje je živjelo životom potpune predanosti Bogu u najvećoj mogućoj jednostavnosti, ali i novim jezikom suvremene Europe u koju je prodirao duh novog doba, novih sloboda i mogućnosti. To je i jezik budućnosti koji anticipira nadolazeći industrijski svijet u kojoj je znatno veći broj ljudi, i muškaraca i žena, mogao računati na slobodno vrijeme i nove aktivnosti, gdje se pitanja ostvarenja duhovnog života postavljaju na do tada nepostojeći način. Duhovnost prestaje biti povlastica izoliranih te ulazi u svijet. A svijet je trebao objašnjenje, uputu i vodstvo. Tako de Caussade, po mome mišljenju, iako govori sestrama u izoliranom samostanu, govori u još većoj mjeri svijetu koji se prostirao svuda unaokolo. Dapače, govori i nama danas, još i snažnije nego u prijašnjim vremenima. Zato nije neobično da će dom John Chapman na početku, a p. Willigisa Jäger[6] na kraju 20. st. uvrstiti Jean-Pierre de Caussadea u najvažnije mistike iz prošlosti s najsvježijom porukom za današnje vrijeme.
Naše jedino zadovoljstvo mora biti da živimo u sadašnjem trenutku kao da nema ničega poslije.
Tražite tajne putove da pripadnete više Bogu, ali tu (na putu potpune napuštenosti duše u Bogu, op.a.) je samo jedan: iskoristiti samo ono što nam on u svakom trenutku nudi.
Na nekoliko mjesta de Caussade govori o molitvi. Poznaje podjelu na usmenu, meditativnu i kontemplativnu. A iako kaže da niti jedna ne koristi ako se koristimo svojim snagama, jasno ističe kontemplaciju kao najvišu: «… to je najučinkovitije sredstvo za postizanje jedinstva s Bogom.» Tako je «vježbom unutrašnje tišine», kako je na drugom mjestu naziva, nastavio stoljetnu tradiciju kršćanske duhovne prakse koja je u njegovo vrijeme već bila žestoko progonjena.
Takov snažan otpor crkvenih institucija prema mistici i kasniji progoni svih ideja koje su bile povezane s kontemplacijom započeo je čuvenom knjigom španjolskog svećenika Miguela de Molinosa koji je 1675. godina u Rimu izdao knjigu pod nazivom Duhovno vodstvo. Potvrđena od visokopozicioniranih osoba u Rimu knjiga postaje, današnjim rječnikom rečeno, bestseler i općeprihvaćeni vodič kroz duhovnost. Osnovu knjige čine dva osnovna vida religioznog života: vanjski i unutrašnji. Vanjski autor opisuje kao put početnika na kojemu se obilato koriste duševne moći ali koji ne dosiže više stupnjeve savršenstva: «Ovaj vanjski put, put je početnika i, iako dobar, njime se ne dosiže savršenstvo. Iskustvo mnogih pokazuje da su takvi ljudi i nakon 50 godina vršenja ovih izvanjskih vježbi prazni Boga a puni sebe.» Unutrašnji put suprotnost je toga: «U njemu se duša povlači u svoje unutrašnje, skrivene predjele, potpuno se puštajući u ruke Božje, a uzdižućim duhom dolazi u blizinu svog Gospodina, duhom čiste vjere, bez slika, oblika i lika, ali s velikom sigurnošću utemeljenom u unutrašnjem miru.» Ovakve izjave, i mnoge slične koje se u toj nevelikoj knjizi nalaze, ne bi naišle na toliku sumnju crkvenih vlasti i inkvizicije da Molinos nije propovijedao i neke problematične ideje koje su u dobrom dijelu bile pogrešno protumačene, a na još pogrešniji način sankcionirane. Na prvom je mjestu zasigurno stav da za duhovno napredovanje nije potrebna ispovijed jer je «… sam život (unutrašnji duhovni život, op.a.) neprekinuta i savršena priprava za Svetu pričest». Slijedi njegova tvrdnja da je meditacija namijenjena samo početnicima, dok je kontemplacija namijenjena naprednima, kao i preferiranje pasivnog stava u svakodnevici i potpunog prepuštanju sebe vodstvu milosti (što je značilo da su mnoge aktivnosti u svakodnevnom životu koje na fizički način pomažu razvijanju pobožnosti uglavnom nevažne). To su bile preteške i presmione misli za crkvene autoritete onog vremena. Usporedno sa naglim širenjem popularnosti njegove knjige Molinos je ubrzo bio optužen od strane istaknutih predstavnika isusovačkog reda, a potom i optužen za herezu pred inkvizicijskim vijećem u Rimu i zatvoren posljednjih deset godina svog života. Takav stav prema kvijetizmu, kako se nazivalo njegovo učenje, uvelike je otežalo i gotovo zaustavilo svako buduće (javno) zauzimanje za mistiku i kontemplaciju.[7]
Iako je knjiga Prepuštenost Božjoj providnosti bila izdana više od jednog stoljeća nakon autorove smrti, de Caussade je ipak sve te misli propovijedao i napisao u mnogim pismima što je bilo dovoljno da bude optužen za bliskost kvijetizmu. No pažljivije čitanje ipak otkriva njegovu kritiku kvijetizma u najvažnijoj misli: da je nebrojeno putova ka svetosti i da sve za svetost može poslužiti.[8]
Svetost se sastoji u nasljedovanju svih Božjih zamisli, stoga ne smijemo odbaciti ništa, tražiti ništa, osim onoga što nam od Njega dolazi. Knjige, savjeti učenih, usmena i unutrašnja molitva, sve nam to može pomoći i voditi prema jedinstvu s Njim. Kvijetizam je u krivu kada osuđuje ova djela kao i upotrebu naših osjetila, jer Bog želi neke ljude voditi i tim putem. Zapravo je gubljenje vremena zamišljanje bilo kojeg vida napuštanja samog sebe koje isključuje sve osobne aktivnosti a traži samo smirenost, jer ako Bog želi da djelujemo, to nas djelovanje sâmo čini svetima. Od nekih duša Bog želi samo da izvršavaju svoje dužnosti u svakodnevnom životu. One ne trebaju učiniti ništa više da postignu savršenstvo. Od drugih Bog može tražiti ispunjavanje dužnosti koje idu dalje od onih uobičajenih… Ali takve neuobičajene dužnosti ne čine ih svecima, već samo njihova potpuna predaja Božjoj volji. A što je veća predaja, veća je i svetost.[9]
Čitamo li pažljivo ove riječi ne možemo se oteti dojmu velike bliskosti s riječima tzv. Malog puta kako ga opisuje sv. Terezija od djeteta Isusa: «Vaš je život (sestara u samostanu, op.a.) ponizan i skriven, ali zapamtite da ništa nije malo u Božjim očima. Sve što činite radite s ljubavlju… stoga idite putem duhovnosti djeteta, putem povjerenja i potpune napuštenosti samog sebe (abandonment)… Isus mi se nikad nije ukazao niti mi otvoreno govorio. Već me podučavao u skrovitosti pokazujući mi jedini ispravan put koji vodi do božanskog svjetla svoje ljubavi. Taj se put sastoji u potpunoj prepuštenosti (abandonment)[10] djeteta koje spava bez straha u očevom naručju… Da nisam jednostavno živjela svaki dan za sebe, dan za danom, bilo bi mi nemoguće sačuvati strpljenje. Vidim samo sadašnjost, zaboravljam prošlost i dobro pazim da ne mislim na budućnost.»
A to je samo jedan od primjera, ali znakovit, na način da ukazuje na liniju neprekinutog duha istog mističnog iskustva koje se prenosilo generacijama. Upravo je to najbolji pokazatelj kako jedna ideja, riječ, sintagma kao što je De Caussadeova o sakramentu sadašnjeg trenutka može postati važna u jednom budućem trenutku. U ovom slučaju u našem vremenu. Ona je zapravo poveznica istinskog mističnog iskustva u svim vremenima, a osobito zlatnog doba francuske mistike 17. stoljeća, na čelu s biskupom Fénelonom, madame Guyon i Bérulleovim krugom, sa Jean-Pierre de Caussadeom u 18. i sv. Terezijom od djeteta Isusa u 19. stoljeću, dajući poticaj za nasljedovanje tog puta i u budućim vremenima. Da bi danas postala upravo prava bestseler tema u djelima Eckharta Tollea, Richarda Rohra, Kena Wilbera i drugih.
A cilj je, kaže De Caussade, doseći savršenstvo koje on naziva stanjem probuđene (rasvijetljene) duše opisujući ga ovako:
U njemu nema pravila, a ipak je sve savršeno organizirano; nema ozbiljnog mišljenja, ali ima dubokih uvida; nema napora, a ipak se sve radi dobro; nema planiranja unaprijed, već brze prilagodbe svakom novom događanju slijedećeg trenutka… Za takve duše sve je vrijedno, jer nema ničega što takve duše ne oplemenjuje. One su u potpunosti ravnodušne prema svim stvarima, ipak ne negiraju nijednu od njih, jer iz svake od njih mogu izvući nešto korisno za sebe.
NEVEN BRADIĆ
[1] Nije sasvim jednostavno jednoznačno prevesti naslov na hrvatski. Predlažem dvije varijante: Napuštenost sebe u Božjoj providnosti/Prepuštenost Božjoj providnosti). Ovaj prikaz rađen je po engleskom prijevodu s francuskog izvornika u izdanju: Doubleday, USA, 1975. U daljem tekstu CAUSSADE.
[2] Proučavajući navedenog autora nisam mogao naći tekstova o njegovom životu i radu na hrvatskom jeziku. Na engleskom je tekstova također malo, dok ih jedino na francuskom ima u većoj mjeri. Ovaj tekst prati izdašan predgovor Johna Beeversa iz gore navedenog izdanja.
[3] Marie-Madelaine Davy: Enciklopedija mistika, Zagreb, 1990., str.412-414.
[4] CAUSSADE: str. 86.
[5] CAUSSADE: str. 25.
[6] Vidi knjigu U potrazi za smislom života (Search for the Meaning of Life), Liguori Press, 1995/2003., str. 147-149.
[7] Jedan od osam glavnih razloga koje je naveo Thomas Keating u svojoj knjizi Otvorena svijest, otvoreno srce, Zagreb. 2000., str. 38-43.
[8] Još je jedno de Caussadeovo djelo iz 1741. došlo do nas, a radi se o knjizi koja se bavi stupnjevima molitve, te vezom s kvijetističkim tumačenjem njihove upotrebe: O molitvi, upute o različitim vrstama molitve u skladu s učenjem biskupa Bossueta iz Meauxa (On Prayer, Instructions on the Various States of Prayer According to the Doctrine of Bossuet Bishop of Meaux), London, 1931.
[9] CAUSSADE: str. 32.
[10] Na ovom se primjeru vidi dvostruka mogućnost korištenja pojma abandonment, odnosno prilikom njegovog prevođenja na hrvatski jezik.