Bože,
kad više ne budem od ovoga svijeta
hoću li i dalje imat ovaj zazor
od rezanja noktiju, osobito nožnih
hoću li zadržat zebnju od žohara i zmija
i od posljedica stalne nebrige za zdravlje
od atrofija i tumora, osobito kožnih
hoću li i dalje ustajati u mraku
sa sve težim svakog jutra zavežljajem kostiju
no ipak ništa u svezi ne čineći
da skinem koju kilu i osnažim tonus
hoću li i dalje gledati svoj život
kao slijed uvijek iznova drugačije istih
trgovina s tobom
koji mi uvijek dodjeljuješ bonus
Bože moj, koji zasigurno jesi
jer mene oko toga ne zanimaju dokazi
kao što me nikad ne zanima znati
bilo što od sutra prije nego dođe
šapni mi sad ipak nekim svojim znakom
ti znaš da uvijek rado prisluškujem cvrkut
hoću li i dalje žmirkat od ljepote
i uspravljat se u sebi kad ona cestom prođe
hoću li se moći nasmijati glasno
s ovih nekoliko pajdosa po srcu
hoćeš li mi, Bože, ostaviti smiješnost
bez toga molim te ne puštaj me dalje
jer što ima važnije od toga i slađe
nego bljesnut ko zubato sunce
kad netko do nas na samo svoj način
zabije gol smrtnosti u ralje
i hoću li moć tamo reći kao John
čim se dočepam kape i ekipe
vi koji stojite, vi pjevajte s nama
a vi gore zveckajte nakitom iz lože
kad jednom dakle sve postane umjetnost
i kad više ne budem od ovoga svijeta
hoću li ostati svoj hermano magarac
ili ću postati kao lastin rep
sjetna misao koja proleti