Kada je Franji bilo oko 28, a Klari oko 16 godina, ovo se dvoje sprijateljilo. Više od privlačnosti koju su osjećali jedno za drugo, privlačio ih onaj Treći. U Njemu je temelj njihove srodnosti.
Klarina obitelj Farano, svojedobno izgnana iz Asiza, vraća se u grad kad joj bilo deset godina. Djevojčica je izdaleka pratila Franju kako od slavljena trgovačkog sina postaje prezrena i izrugivana luda. Lud od one ludosti koja i nju sve žešće zahvaća. Sve dok nije odlučila predati joj se kao i on. Franjo joj svojim rukama reže dugu, valovitu kosu boje meda. Siječe ju u znak Klarine podložnosti novom poretku stvarnosti. Stvarnosti drukčije, nove, u kakvoj je cio svoj novi život živjela u samostanu uz crkvicu Sv. Damjana. Izvana mnogo ogoljenije, siromašnije, u službi siromaštva, iznutra mnogo bogatije Bogom, odjevene samo u Njega. Klara ne upada u povijest i njezinu neizbježnost, ni u gorčinu zbog svega izgubljenog. Ona nevolji pristupa s potonje strane nježno ju grleći. Franjo nevolji pristupa iz njezina središta, tupeći joj žalac. Klara i Franjo nalaze se u zagrljaju istom ljubavlju ljubeći samu Ljubav. Opijeni istim pićem, hranjeni istom hranom.
Prostor Franjine i njezine ljubavi molitva je. Ali i razgovor za kojim je Klara neprestance čeznula. Razgovor koji je Franjo rijetko dopuštao iz straha od žene. Straha zbog kojeg je izradio snježne skulpture svoje moguće obitelji i zbog koje se valjao po ružinu trnju (ponekad se eros dovodi u sklad s logosom samo kroz askezu). Razgovor koji je nastojao voditi u po bijela dana, pred svjedocima. Iz uviđavnosti prema slabosti tuđih pogleda, pogleda ljudi koji ne bi razumjeli ili bi krivo što protumačili.
Klara je imala više vjere od njega. Jednom, kada Franjo nije mogao do nje jer ih je razdvajala duboka i brza rijeka, Klara je bacila svoj plašt na valove i skočila k njemu na drugu obalu. Drugi put, kada su dijelili skroman obrok u Porcijunkoli, tolika je svjetlost zračila oko njih da su se seljani sjatili ugasiti vatru koja je, kako im se činilo, zapalila šumu. Pristupivši, vidjeli su samo dvoje ljudi koji blaguju u tišini. I njihova lica.
Jednom je tražio da se rastanu i prije nego što je bila spremna za to, pa ga upita:
– Oče, kada ćemo se opet vidjeti?
– Kada procvjetaju ruže – odgovori Franjo, a bila je duboka jesen.
Iz njezine tuge, iz njezine čežnje odjednom procvjeta obližnji grm i osu se ružama. Ubrala je kiticu i položila ih u Franjine ruke.
Ona ga tješi, svjetuje i potiče da izlazi iz osame nastanjene Bogom i bude za ljude gladne Boga. Ona, Klara-Jasna, jasno gleda. Ona mu krpa iznošen habit, šiva papuče za izranjene noge. Njeguje ga kada se spustio s La Verne u svoju smrt. U svoj san jedinstva s Bogom. Na koje je i ona strpljivo i mudro čekala još niz godina. Kao u neiscrpnom sada.
Klara i Franjo nadopunjuju se kao boje u duginim šarama penjući se i spuštajući s jednog na drugi kraj njezina luka. Bez njih dvoje vrijeme bi bilo samo vrijeme, i ništa više. Kako neobično da je Crkva dopustila da usnu u njezinu krilu, a nije ih, sanjare, istjerala iz povijesti! Možda zbog ruža.