Nikolaj Aleksandrovič Berdjajev (Kijev, 1874. – Clamart/Pariz, 1948.), ruski filozof i publicist. Studirao prirodoslovlje i pravo. Kao član kijevskoga Saveza borbe za oslobođenje radničke klase aktivno se uključio u propagiranje marksističkih ideja, bio uhićen i izbačen sa sveučilišta (1898.). U progonstvu se (Vologda, Žitomir) od “kritičkoga marksizma” okrenuo idealizmu. Postaje teoretičarom “nove religijske svijesti” (Nova religijska svijest i društvenost – Novoe religioznoe soznanie i obeščestvenost’, 1907; Sub speciae aeternitatis. Ogledi filozofski, socijalni i književni, 1907.). U Moskvi je uobličio svoje ideje o “neokršćanstvu” (Filozofija slobode – Filosofija svobody, 1911; Smisao stvaralaštva. Ogled o opravdanju čovjeka – Smysl tvorčevstva. Opyt opravdanija čeloveka, 1916.). Potaknut ratnim i revolucionarnim promjenama u Rusiji, piše knjigu Sudbina Rusije (Sud’ba Rossii, 1918.), ali će se problemima revolucije, socijalizma i historiozofskoga, odnosno kulturnoga i duhovno-religioznoga razvitka baviti i poslije (Smisao povijesti – Smysl istorii, 1923; Izvori i smisao ruskoga komunizma – Istoki smysl russkogo kommunizma, 1937. na engleskom, a 1955. na ruskom jeziku; Ruska iedja – Russkaja ideja, 1971.). 1922. godine Berdjajev je zbog otvorenog razilaženja s komunističkom ideologijom prognan iz sovjetske Rusije; isprva je živio u Berlinu, potom se nastanio u Clamartu. Ondje pokreće i uređuje časopis “Put”, povezuje se sa francuskim filozofima i piscima, među inicijatorima je ekumenskoga pokreta. Zajedno s L. Šestovom i S. N. Bulgakovom jedan je od utemeljitelja ruskog egzistencijalizma i personalizma. Njegova filozofija polazi od ideja slobode, stvaralaštva, osobnosti, sabranosti, “nove” religijske svijesti (usp. Filozofija slobode – Filosofija svobody, 1911; Smisao stvaralaštva – Smysl tvorčevstva, 1916.). Od ruskih književnika Berdjajev je najviše cijenio F. M. Dostojevskog, kao najvećeg ruskog mislioca i metafizičara (Svjetonazor Dostojevskoga – Mirosozercanie Dostoevskogo, 1921.). Njegovo je književno-filozofsko značenje povezivao sa stvaralaštvom J. Böhmea, I. Kanta, F. Nietzschea, V. S. Solovjova. U tome je imao važnu ulogu u recepciji Dostojevskoga (ali i ukupne ruske kulture ili “ruske duše”) na Zapadu. Berdjajevljeva se misao oslanjala istodobno na Eckharta, Bohmea i Gregorasa Nikeforosa.
Prisutnost božanske slike u čovjeku upućuje čovjeka prema deifikaciji: “Odistinski ljudsko u čovjeku je ono što nalikuje Bogu, što je božansko.” (Dijalektika života).
Preko filozofije slobode, Berdjajev doseže mističku razinu. Polazište mu je egzistencijalno: “Ne može se sagledati dubina duha doli na egzistencijalni način, živeći tragičnu sudbinu, prolazeći kroz patnju, tjeskobu, smrt, ljubav, stvaranje” (Duh i zbilja). Samo unutarnje iskustvo vodi neposrednom sučeljavanju s tajnom. Čovjekova drama sastoji se u tome da prihvati svoju vremenitost koja ga baca u konačno i ograničeno istodobno osjećajući u sebi beskonačno i neograničeno. “Istina ne postoji izvan nas i iznad nas, moguća je jer smo mi istina… Bog je istina“(Eshatološka metafizika). Mistik ne mora izaći iz sebe, već mu valja doprijeti do svog unutarnjeg ja. Postoji “ljudska čežnja za Bogom i božanska čežnja za čovjekom”. Tako je “mistika pobjeda nad položajem bića. U njoj participira samo duhovni čovjek, zahvaljujući duhovnome načelu koje je u njemu sadržano” (Duh i zbilja).
Sadržaj mističkoga iskustva što ga predočava Nikolaj Bedrjajev vrlo je blizak misli Meistera Eckharta i Angelusa Silesiusa po tome što Bog i čovjek nisu jedan bez drugoga; oni tvore par. “Bog je po svojoj prirodi ljubav koja ne može niti hoće postojati bez svoga ljubljenoga… stvaralac i stvoreno su korelativni pojmovi“.(Duh i zbilja). Zanos je svojstven stvaralačkom činu u čistome stanju. Stvaralački čin jest komunikacija s Bogom; on spašava propali svijet mijenjajući njegovu strukturu u ime svojih veza s vječnošću. U svojoj stvaralačkoj težnji mistik, oslobođen svake dvojnosti koja se odnosi na dobro i zlo, transcendira svoje egoistično ja, nadilazi čak i ideju o spasu i osobnome savršenstvu potpunim odricanjem od sebe. Čovjek, prema Berdjajevu, sazrijeva u stvaralačkom činu, obnavlja svijet, donosi mu ljepotu i iskazuje ju: “Istinski preobraziti i obnoviti ljudsku prirodu znači doseći ljepotu i …krajnji cilj jest ljepota stvorenja…ljepota će spasiti svijet” (Čovjekova sudbina). Božansko-ljudska energija mora biti na djelu da bi se ostvarila ljepota. “Djela velikih stvaratelja pripremaju kraljevstvo Božje i prodiru u nj.” (Eshatološka metafizika).
“Misao vodilja mog života jest misao o čovjeku, njegovu licu, njegovoj stvaralačkoj predestinaciji.” (N. Berdjajev)
Stvaralački čin čovjeka ne odnosi se na kulturne vrijednosti, rast ili razvoj, već na promjenu razine, transfiguraciju. Tako čovjek preobražava univerzum i omogućuje dolazak Kraljevstva Božjeg.
Zbog osobne metamorfoze i djelovanja na svijet mistik je bitno stvaratelj. Mistik otkriva svijet unutarnjeg čovjeka; postaje svjestan univerzuma što ga nosi u sebi. “Tako mistika oživljava i nadahnjuje izvorište i korijen religioznog života. Ona je bitan temelj svekolike religiozne spoznaje. Religije prevode u svijest i u biće ono što se u mistici živi i otkriva u neposrednome” (Eshatološka metafizika). Dogme se troše i nestaju kad izgube dodir sa svojim mističkim izvorom. Podučavaju izvanjskoga, a ne unutarnjeg čovjeka; brkaju duhovno iskustvo s fizičkim i psihičkim iskustvom.
Prema Berdjajevu “religija raspete istine religija je slobode duha. Raspeta istina nema logičke ili pravne prisile; pojavljuje se u svijetu kao bezgranična ljubav, a ljubav ne prisiljava, već čini beskonačno slobodnim. U ljubavi zadobivamo vrhunsku slobodu. Milost Kristova sadrži u sebi tajnu slobode koja ljubi i ljubavi koja oslobađa” (Duh i sloboda).
“Osoba je povezana sa sviješću o poslanju. Svaki je čovjek obvezan shvatiti to poslanje nezavisno o mjeri nadarenosti. To je poziv da se u individualno neponovljivom obliku dâ odgovor na Božji poziv i stvaralački iskoriste darovi. Osoba svjesna sebe sluša unutarnji glas i podlaže se jedino njemu. Ona se ne pokorava vanjskim glasovima. Najveći među ljudima uvijek su slušali jedino unutarnji glas, odričući se konformizma u odnosu prema svijetu. Osoba je povezana također s askezom i pretpostavlja askezu, to jest duhovno vježbanje, koncentriranje unutarnjih moći i izbor, neslaganje s miješanjem s ravnodušnim moćima i unutar čovjeka i u okolnom svijetu. To uopće ne mora značiti prihvaćanje svih tradicionalnih oblika askeze povijesnog kršćanstva, nekih čak neprijateljskih spram osobe. Askeza u biti mora značiti aktivno iskazivanje i čuvanje oblika osobnosti, njenog lika, aktivno suprotstavljanje vlasti svijeta koji želi razoriti osobu, porobiti je. Askeza je borba osobe protiv ropstva i samo u tome smislu ona je dopustiva. Kad se askeza izokreće u ropstvo, što je tako često bivalo u njenim povijesnim oblicima, mora biti zabačena i protiv nje se mora provesti borba, borba koja traži istinsku askezu. Askeza uopće nije pokornost i poslušnost, ona je nepokornost i neposlušnost osobe, ispunjenje svoga poziva, odgovor na Božji poziv. Osoba je u svojoj biti nepokorna i neposlušna, ona je suprotstavljanje, neprekidni stvaralački čin. Istinska askeza povezana s osobom herojsko je načelo u čovjeku. Ropska askeza je gnusoba. Karakter pretpostavlja askezu sposobnu za izbor i suprotstavljanje. Ali karakter označava nepristajanje na ropstvo, odricanje od porobljivačkih zapovijedi svijeta.”
Priredila: Ružica Filipović