Povjerenje u Boga ne proishodi iz uvjerenja, nego iz čuvstva za neizrecivo.
Čovjeka kojega, makar i nerazgovjetno, ne dirne prizor lijepoga krajolika ili mu pogled malenog djeteta ne izmami osmijeh, dakle tko se ne odaziva svom čuvstvu za neizrecivo, gotovo da ne bismo mogli nazvati čovjekom.
Motrimo li vedru noć osutu zvijezdama, postajemo svjesnima kozmičkoga. I što je vjerojatno još važnije, postajemo svjesnima i nužnosti te svijesti. Upravo iz te nužnosti slutimo i raspon ganuća što nas preplavlja iznutra. Osjetimo udivljenje ne pred estetskom porukom prizora što ga motrimo, nego pred njegovom neopisivom i nedosezivom kakvoćom bivanja.
Doživljaj uzvišenoga ničemu ne služi, ni prirodnoj niti društvenoj svrsi, ne godi taštini, pa čak ni samim čulima. Izaziva stanovitu sjetu jer u nama budi čeznuće onkraj naših uobičajenih želja i težnji te snažnije od njih. Poput odgovora na zov da se vratimo doma.
Ono čega se možda plašimo pred neizrecivim, nisu prolaznost i smrt. Strah od smrti nikoga neće nadahnuti da vjeruje. Naprotiv, upravo kroz prolazno, maleno i krhko dotičemo skute vanvremenitosti. Točnije: ona dotiče nas i obujmljuje nas. Čega se možda možemo uplašiti, naša je malenost pred dubinom i protežnošću života.
Neizrecivo nije pridržano tek za iznimne trenutke izloženosti ljepoti, nego se skriva i u naborima svakidašnjice: u zraci svjetlosti što pada na kuhinjski stol, u mrvici kruha što ju je vrapčić ponio na granu, u malenoj gesti dobrote. Iz neizrecivog crpimo radost svetoga.
Za onoga tko ima ticala za neizrecivo, pojavnosti nisu bremenite krhkošću i trošnošću, nego – tišinom. Ona ispunja svijet. Misao ju može taknuti tek poslije, kad se više ne ćuti. Vrijeme neizrecivoga je sada, a njegov prostor ovdje.
Nastojimo li imenovati pojavnost zbilje, kao da neizrecivo ostavljamo na drugoj obali. Te dvije obale bliske su i udaljene poput nota i svirke ili konstatacije i čuđenja.
Razum objašnjava svijet i prilagođuje ga svojim pojmovnim obrascima, a čuđenje prilagođuje razum svijetu i njegovim tajnama. Čuđenje ne uklanja sumnju, nego ju nadilazi, a svijest o neznanome prethodi svijesti o znanome.
Bez sposobnosti za čuđenje i udivljenje izlišno je govoriti o Bogu. Kao, uostalom, i o čovjeku. Neće svijet propasti zato što ljudi ne vjeruju u Boga ili zato što nedovoljno čine da do propasti ne dođe, nego zato što nam kržlja čuvstvo za neizrecivo.
Sve stvoreno – zvijezde i planeti, zemlja i nebo, biljke i životinje, čovjek i njegova sjena dobro je, štoviše “veoma dobro”. Pokret stvaranja čin je Božjega samoočitovanja, njegovo utjelovljenje u stvorenome. Zagrljaj kojim duh nerazdruživo grli materiju.
Svjetlost je stvorena prva da bismo to mogli vidjeti nutarnjim ćutilom za neizrecivo, za skrovitost začinjanja i rađanja, rasta i umiranja. Za tajnu odlazaka i vraćanja, pražnjenja i očitovanja. Rađanja i umiranja, svjetlost i tama odmjenjuju se poput udaha i izdaha kroz mijene koje tvore vrijeme što se gnijezdi u prostoru.
Stvaranje je čin razdvajanja, poput glazbene fraze koja se preslaguje u simfoniju eda bi se razjedinjeno prepoznalo, da bi život potekao i brinuo za nas bolje nego što bismo mi to ikada mogli. Da bi život potekao kroz našu brigu i naše predanje, da bi se svetost prvotnoga čina umnažala i širila.
Nutarnja sloboda od uvjetovanosti u koju nas stavlja odvajanje, sloboda je stvaranja onkraj klupka uzroka i posljedica, svrhe i puta, čina i nagrade. Slobodan čovjek gleda svetosti u lice i to je njegov način bivanja. Njegovo opstojanje odmotava se iz njegova sebedarja kakvo ne razlikuje primatelja i davatelja.
Nitko ne može ispasti iz Božjega zagrljaja osim u nepostojeći kozmos.
Ne prestajemo biti svetima, ni kad se sklanjamo od svjetlosti stvaranja. Tek su nam zatvorene oči kojima to možemo i želimo vidjeti: otkriti i prepoznati.
Svet čovjek, sveta životinja, sveta biljka, svet kamen – oni su koji nas podsjećaju na našu svetost. Jedni smo drugima zrcala naše odvojenosti i našega jedinstva za koje je odvojenost iluzija.
Traženje svetosti poznaje tek jednu pobožnost – kozmičku. Potraga niče iz domotužja, počelo je naravi i svojstvena cjelokupnom opstajanju. Počiva na potrebi kakvu želje lako zatrpaju, dok ju izostanak ispunjenja želja hrani. Tko koristi životne zbiljnosti da ugodi željama, biva porobljen kao oruđe. Stoga je iza želja otkrivati potrebu. A u potrebi je otkrivati svrhu, ne od svrhe činiti potrebu.
Otajstvo ne ćutimo jer nam treba, kao što ne vidimo more i nebo jer to želimo. Čuvstvo svetosti ne izvire iz potreba – ono je danost samoga stvorenoga, njegov sadržaj. Činjenice i smisao nisu odvojeni, nego tvore cjelinu kakva izmiče razumu. Smisao nije čovječji dar zbilji jer bit misli nije izum nego otkriće. Tko je lišen ćutila za smisao, vidi životnu svrhu u tom da izrazi sebe. Dok je riječi o tome da se kazuje svijet.
Ono što se u nama prisjeća svetosti jest povjerenje. Život povjerenja sastoji se u služenju svrhama koje nas trebaju. Trebamo Boga koliko i Bog treba nas. Stoga: što činimo i najmanjem stvorenju, to činimo Bogu, a što činimo Bogu, činimo sebi.
Trudni smo Božjim snom iz kojega smo stvoreni. Nismo rođeni odvojeni, nego spašeni zbiljom iz koje smo izrasli. Bog je zbiljan kao i sam život.
Sve je opstojanje protega svetoga. Vrijeme i prostor nisu granice svijeta.