Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.
Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.
Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?
Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.
No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!
Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.
Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.
Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!
Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.
Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.
A njegov imenjak papa na jutarnjoj misi 9. veljače 2015. rekao je: „Štititi stvorenja prva je odgovornost kršćana. Kršćanin koji ne štiti stvorenje i ne pušta ga da živi i raste, kršćanin je koga nije briga za prvo Božje djelo ljubavi“. S nestrpljenjem je stoga očekivana njegova nova enciklika Laudato si. O brizi za naš zajednički dom koja je ugledala svjetlo dana krajem lipnja 2015. Papa Franjo njome je koraknuo dalje i dublje od pokušaja dosadašnjih papa da u svoje govore i dokumente uključe i ekoteologiju, i samu još u povojima. U 190 stranica dugačkom dokumentu Papa ne samo da premošćuje višestoljetnu manjkavost katoličke teologije kada je riječi o teologiji stvorenja, nego i kada je riječi o odgovornosti Katoličke crkve za svijet i sa svijetom zajedno za zajednički dom svih bića – kozmos.
„Pjesma stvorenja Franje Asiškog
”Laudato si“ (”Hvaljen budi“) – tako počinje Il Cantico delle Creature, ili Pjesma stvorenja, kako se najčešće prevodi pjesma Franje Asiškog. Pjesmu je Franjo ispjevao u doba najveće krize, dvije godine prije smrti. Još od povratka s Istoka patio je od sve to jače upale očiju te ga, uz posvemašnju iscrpljenost organizma, posve shrvala. Klara ga je smjestila u zamračenu sobicu pored crkvice sv. Damjana.
Pedesetak dana Franjo je ostao tu ležati, ne podnoseći ni najmanji zračak sunca danju, ni najmanji odsjaj vatre noću. Oči su ga strašno boljele te nije mogao spavati, a na miru ga nisu ostavljali ni miševi trčeći mu preko tijela. Tjelesnim patnjama pridruživale su se brige: u svjetlu Božjega poziva što ga je doživio upravo ovdje u crkvici sv. Damjana – ”Franjo, idi i popravi moju ruševnu kuću!“ – sve što je bio poduzeo sada mu se činilo kao neuspjeh. Doduše, mnogo braće mu se pridružilo, ali sve može od danas do sutra biti dovedeno u pitanje.
Među braću se uvukla želja za moći te su među sobom raspravljali o granicama askeze i o svojim funkcijama u zajednici. Nije li to posvemašnja negacija jednostavnoga siromaštva što ga je Franjo žudio? Prikovan uza tlo, napola slijep, posve iscrpljen, što još može učiniti? Tonuti u tišinu. Moliti i čekati u noći.
Obeshrabren, gotovo očajan, jedne noći Franjo ponovno začu nutarnji glas: ”Franjo, raduj se kao da si već u mojemu Kraljevstvu!“
U tom trenu vrlo blaga svjetlost obuze mu dušu. I u tom svjetlu odjednom sve vidje novim očima: sav svijet mu se učini dotaknut slavom Božjom. ”Pošto se Franjo svega – radi Boga – odrekao, sve je na nov način – u Bogu – našao“ – kaže fra Bonaventura Duda.
Iz Franjina bića izvije se hvala koja imaše toplinu sunca, sjaj zvijezda, krila vjetra, mrmor vode, ustrajnost plamena i poniznost zemlje. Radovati se u noći također znači popravljati kuću Božju. Franjo pozva svoju subraću, sjedne i poče pjevati: […] Laudato si, mi Signore cum tucte le Tue creature…
”Pjesma stvorenja“ hvalidbeni je zanos okrenut Stvoritelju a svoj izraz nalazi u bratskom zajedništvu sa svim stvorenjima.
Dok Franjo pjeva o stvorenjima, priziva kozmičku stvarnost u kojoj se ljudska duša i materijalno stvorenje susreću i uspostavljaju skladan odnos. Svakodnevne riječi iz međuljudskih odnosa: ”brat“, ”sestra“, ”majka“, pridružene kozmičkim stvorenjima slave susret, izražavaju trajno pomirenje u kojem se čovjek i svijet ujedinjuju u primarnom jedinstvu svega stvorenoga.
Ulazak u to zajedništvo ujedno je i otvaranje čovjeka svojemu cjelovitom, potpunom biću koje sadrži i Zemlju i Nebo. Stvorenja su simbolička očitovanja čovjekova odnosa s vlastitom intimom i najdubljom žudnjom, mjesto gdje se susreće sa životom.
Ne možemo se doista, dubinski bratimiti s kozmičkim elementima a da se ne pomirimo i sa svime što ti elementi simboliziraju, tj. s vlastitom, ”intimnom arheologijom“. Franjin hvalidbeni psalam ”Pjesma stvorenja“ ne aludira na liturgijske simbole, nego stvara osobne. On je osobna Franjina liturgija, obred prihvaćanja smrti i otvaranja energijama kozmosa te izraz ushićene radosti zbog Božje svetosti.
Stvorenja u kršćanskoj teologiji
Kršćanska doktrina ima jedan temeljni nedostatak: ona vrijedi isključivo za ljudska bića; štoviše, gotovo da svoju apsolutnu brigu za čovjeka temelji na relativnoj nebrizi za sva ostala stvorenja. Ona je, na neki način, pokidala ontološku vezu ljudi i drugih bića, što u krajnjoj izvedenici, kada se takva struktura mišljenja prevede na konkretne situacije, dopušta okrutnost prema ne-ljudskim bićima i prema Zemlji.
Još sredinom XIX. stoljeća papa Pio IX. odbio je dopustiti da se u Rimu ustanovi Društvo za sprečavanje okrutnosti prema životinjama stoga što bi takvo što podrazumijevalo da ljudska bića posjeduju dužnosti prema životinjama. Nikakve značajne modifikacije u polazištu Rimokatoličke crkve nije bilo sve do danas.
Tek je 1988. jedna službena izjava naznačila da ekološki pokret počinje utjecati na katolička učenja. U svojoj enciklici Solicitudo Rei Socialis papa Ivan Pavao II. naglasio je da “moralni značaj ljudskog razvoja ne može zaobići ni poštivanje stvorenja koja čine vidljivu prirodu, tj. kozmos” i dodao: “Nemoguće je da se po miloj volji i prema vlastitim ekonomskim zahtjevima koristimo različitim stvorenjima, živima ili neživima – a da to ne ostane nekažnjeno. Naprotiv, potrebno je voditi računa o naravi svakoga bića o njegovoj uzajamnoj povezanosti u uređenom sustavu kao što je kozmos”.
Suosjećanje, koje bi trebalo biti temeljnom pokretačkom snagom kršćanstva, vrlo rijetko u povijesti kršćanstva bilo jasno izraženo u odnosu na ne-ljudska bića. Međutim, ako će se kršćani i dalje zanimati za pitanja otkupljenja i spasenja, slijedi neizbježnost novoga kršćanskog stava: Nije čovjek stvorio životinje i biljke. One su sastavni dio stvorenja kao i mi. Osjećaju i trpe kao i mi. Svijest o kozmičkoj solidarnosti nalaže nam poštivanje sve prirode.
Međutim, čak i kad neki katolički etičari naglašavaju potrebu samilosnog ponašanja prema životinjama, nikada dužnost da budemo blagi prema njima ne stavljaju na istu razinu s dužnošću da budemo blagi jedni prema drugima. Jedan od razloga je i strah da bi takav stav mogao odvesti u nekršćansko razmišljanje ili u pretjerivanje u drugom smjeru: ima mnogo Schopenhauerovih oponašatelja koji vole svog psa a mrze svoje dijete.
Tek kad je problem narušavanja ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste, tek tada se pojačalo zanimanje kršćanskih teologa za dobrobit životne zajednice na Zemlji. Međutim, u većini teoloških rasprava orijentiranih prema ekološkim pitanjima govori se u posljednjih trideset godina o odnosu kršćanstva i ekologije, ali tek u nekoliko izravno o odnosu kršćanstva i ne-ljudskih bića.
Prve važnije promjene u teološkoj misli dogodile su se između 1965. i 1975. godine, kad je ekumensko Svjetsko vijeće Crkava ekologiju stavilo u središte svoje pozornosti. Međutim, premda se ekološka kršćanska teologija bavi ključnim temama ekologije i njezina odnosa s etikom i duhovnošću, kreće se, uglavnom, još uvijek unutar općeprihvaćena stava o nadmoći ljudskog bića nad drugima i zanima se za druga bića samo ako ona pridonose dobrobiti ljudskog bića, odnosno kada je riječi o ekološkoj katastrofi koja prijeti svijetu.
Briga za ne-ljudska bića briga je koja se tiče i našega odnosa prema Bogu koji sâm, kako svjedoče biblijski tekstovi i iskustva mističara, neprestano izražava brigu za sva bića. Teocentrična etika tvrdi da svaki život, i ljudski i ne-ljudski, ima vrijednost po sebi i za Boga koji je, u kršćanskoj duhovnosti, temelj i čuvar svih vrijednosti.
Naš stav prema ne-ljudskim stvorenjima ovisi o našem metafizičkom, teološkom i filozofskom shvaćanju života. Kršćani imaju jasno određenu odgovornost da razvojno i promotivno djeluju prema ne-antropocentričnim etičkim načelima. Kada Isus kaže da “promatramo ljiljane u polju”, ne kaže da ih jednostavno pogledamo, nego promatramo. Takvo promatranje uključuje nesebičan odnos poštovanja prema integritetu ljiljana. Ugroziti ga, znači – učiniti zlo.
Jedna od ključnih tema koja bi morala biti uključena u preispitivanje teoloških stavova prema prirodi i ne-ljudskim bićima svakako je i priznavanje činjenice da su i Crkve, svojim inzistiranjem na ljudskoj nadmoći, a udaljavanjem od temeljnoga načela Isusova učenja, te svojom šutnjom pred užasima koje je čovjek činio u ime te nadmoći, pridonijele trenutačnoj krizi, tj. ugrožavanju ekološke ravnoteže i nepoštivanju drugih bića u prirodi.
Teologija se, hoće li ostati vjerna biblijskoj tradiciji prema kojoj svemir nije stvoren samo za ljudska bića, mora osloboditi antropocentričnoga pogleda na svijet i usmjeriti biocentričnoj etici. Papa Franjo zločine protiv prirode smješta etički uz bok zločinima protiv čovjeka. Sljedeći korak bi bio uvide u području etike smjestiti u područje prava. Važno je preispitivanje shvaćanja pojma “zaštite nečijih prava”. Valja ga iz “ljudskih prava” koja se tiču isključivo odnosa među ljudima, premjestiti u područje ispravno uspostavljenih odnosa ljudskih aktivnosti i ostatka svijeta. I ne samo u teoriji, nego i u praksi.
Egalitaristička etika jednoga Alberta Schweitzera i sličnih poštovatelja svih oblika života kao ravnopravnih nije dovoljna kao praktičan vodič. Proces preispitivanja temeljnih teorija ekonomskog svijeta, tako da ono ima implikacija na ekonomske institucije, još nije pravo započelo. Etički zadatak stavljen pred današnjeg čovjeka jest osloboditi sva bića od svih oblika ugnjetavanja, a to će prouzročiti radikalne promjene u našem ponašanju prema prirodi.
Enciklika Laudato Si pape Franje
Kritike Papinoj enciklici upućuju, dakako, ponajprije oni koji osjećaju da ih ona proziva: pojedini politički kandidati (republikanski u Americi), znanstvenici (australski) i biznismeni (proizvođači ugljena u Poljskoj). Oni zastupaju stav da globalno zatopljenje nije posljedica ljudskih aktivnosti te tvrde da zakonska ograničenja po kojima bi se smanjilo ispuštanje stakleničkih plinova ne bi riješila ekološke probleme, nego samo usporila gospodarski rast. Riječju: Papu kritiziraju svi kojima nije u interesu da se išta promijeni.
Međutim, Enciklika se i ne bavi zaštitom okoliša kao takvom a ni fenomenom zatopljenja, nego promjene u klimi razumije kao simptom većega problema a taj je da su razvijene zemlje ravnodušne i prema uništavanju planeta i prema problemima siromašnih. Papa Franjo u Enciklici apostrofira političku kratkovidnost i pretjerano povjerenje u tehniku čije su posljedice ne samo uništenje klime ili okoliša, nego ponajprije – ljudskosti.
Među oštrim kritičarima enciklike pripadaju i pripadnici konzervativne struje u samoj Crkvi, i ne nužno povezani s multikompanijima i tržišnim svijetom, posebice tzv. pro life organizacije koje desetljećima nastoje u Ujedinjenim narodima blokirati širenje niza programa vezanih uz prericanje definicije braka i zalaganja za pravo na pobačaj. One Papi zamjeraju što surađuje upravo s pojedinim utjecajnim ljudima protiv kojih se oni godinama bore pritom polazeći od vlastita spekuliranja o teoriji zavjere o uništenju kršćanstva. O pobačaju je Papa napisao nekoliko redaka u Enciklici, unekoliko ga izmjestivši iz područja morala i zakona u područje poštivanja i nepoštivanja života. Ne mareći toliko za dogmatske izričaje i propisani moral, koliko za kvalitetu i dostojanstvo ljudskih života, on kaže: „Praktični relativizam, tipičan za naše vrijeme, opasniji je od doktrinarnoga relativizma“ (III, 122). Doista, opasnost za našu civilizaciju zacijelo ne leži u činjenici da mnogi ljudi i brojne organizacije ne prihvaćaju moral koji bismo mogli uvjetno nazvati katoličkim. Prije vreba u zanemarivanju činjenice da svi ljudi dijele zajedničku ljudskost o kojoj nam valja zajednički brinuti. Gorljivim katolicima smeta što papa Franjo ne stoji na braniku katolicizma, nego na braniku ljudskosti. On je uistinu katolički papa i to se mnogim katolicima zabrinutima isključivo za budućnost katolicizma naprosto ne sviđa.
Pojedini katolici za svoju kritiku Papine Enciklike iznalaze i teološke razloge, odnosno dogmatske izgovore. Tako isusovac James Grant, vanjski suradnik Instituta javnih poslova (Institut of Public Affairs), tvrdi da ova enciklika „ne bi trebalo tretirati kao službeni katolički nauk obavezujuća za sve katolike, nego radije kao osoban Papin stav“. On smatra: „Dok je razložno poštivati Papin moralni autoritet u pitanjima kao što su Trojstvo ili narav Božja, posve je drukčije kad je riječi o pitanjima okoliša“ („Pope Francis’ climate change encyclical not binding on Catholics“). Ta izjava u isti koš trpa i aluzije na dogmu o papinoj nepogrešivosti i definiranje toga što bi trebalo biti predmet Papina interesa a što ne. Jednako kao što pokazuje da njezin autor nije pomno pročitao Encikliku: ona se, naime, upravo bavi „pitanjima Trojstva i naravi Božje“: promišljanja o zaštiti okoliša ponajprije proizlaze upravo iz tih pitanja ili u njih uviru. Papa Franjo vrlo jasno definira grijeh kao „prekid odnosa s Bogom, s ljudima i sa samom Zemljom“ (II, 66), znači kao trodimenzionalan. Stoga i govori o nužnosti „integralne ekologije“.
Dakako, mnogi će mu zamjeriti možda ne to što obilno citira Romana Guardinija (iz knjige Das Ende der Neuzeit), ali vjerojatno jer spominje Teilharda de Chardina i njegovu misao o tome kako je euharistija znak posvećenja cjelokupnoga kozmosa. Ili među mističkim izrekama sv. Ivana od Križa citira baš onu: „Sve živo što postoji jest Bog“. A još više će mu zamjeriti što kršćanski svjetonazor stavlja kao ravnopravan uz bok drugim religijskim i duhovnim svjetonazorima te sve jednako poziva da pridonesu podizanju svijesti o hitnosti promjene tehnokratske paradigme po kojoj živi tzv. zapadni svijet te koja se nameće svima predstavljajući se kao vjera u (tehnološki i ekonomski) napredak koji će navodno, kad se bogati dovoljno obogate (sic!), zahvatiti i siromašne. Poziv na hitnost djelovanja i življenja u skladu s tom sviješću tiče se sviju.
Izjava oca Granta podsjeća na razmišljanja guvernera Floride Jeba Busha koji misli da je „zadatak religije da nas čini boljim ljudima, a manje da se bavi stvarima koje vode u političko područje“ („Jeb Bush joins Republican backlash against pope on climate change“). Kandidat za budućega predsjednika, dakle, misli da bivanje čovjekom nema veze s politikom! Jednako kao što mnogi svećenici misle da se Crkva ne smije baviti politikom, a sami, primjerice, izravno ili neizravno savjetuju za koga bi trebalo ili ne bi trebalo glasati na izborima. Temeljna obaveza Crkve jest da se bavi politikom (njezinim temeljnim sadržajem), ali ne i politiziranjem (političkim manipulacijama). Papa Franjo to svojim primjerom pokazuje. Stoga mu valjda politikanti među katolicima i nisu baš skloni.
Na margini enciklike Papa se ovlaš dotiče i pitanja o kojima bi također valjalo promišljati. Nadamo se da će za svojega pontifikata barem još otvoriti neka od njih: pitanja odnosa vjere i razuma, odnosno suradnje znanosti i religije, ekumenizma, biblijske hermeneutike, umjetnosti i poezije…
Papi pojedini katolici-znanstvenici zamjeraju što u Enciklici afirmira znanstvenu teoriju o zatopljenju koja kao nije pouzdana. No, čini se, da mu zapravo zamjeraju što se uopće oslanja na znanost. Dok je u prošlosti Crkva pokušavala suzbiti znanstvene teorije koje joj se nisu sviđale iz teoloških razloga, poput heliocentrizma i evolucije, papa Franjo sada prihvaća znanstveno konsenzus klimatologa, što ga, iz političkih, odnosno ekonomskih razloga, negiraju i pojedini znanstvenici i političari. No, Papa teoriju o klimatskom zatopljenju uzima tek kao jednu od mogućih platformi s koje može lansirati radikalnu kritiku društva i vapaj za zalaganjem u spašavanju našega zajedničkoga doma od nas samih.
Citirajući „ljubljenoga“ patrijarha Bartolomeja – koji kaže kako je „neodvojiva veza između brige za prirodu, potraživanja pravde za siromašne, založenosti za društvo i nutarnjega mira“ – papa Franjo kaže i to da „s njim dijeli nadu u puno eklezijalno zajedništvo“ (I,7).
Premda je njegov angažman ponajprije pastoralan, a ne teološki, u Enciklici u niz navrata pokazuje da je svjestan koliko su tumačenje Biblije, a onda i tumačenja tzv. vjerskih istina, kulturološki uvjetovana. Tako, spominjući Knjigu Postanka – u okviru govora o tome kako „vladati“ Zemljom znači služiti joj, čuvati ju i biti odgovoran za nju – kaže da Postanak valja tumačiti u njegovomu „vlastitom simboličkom i narativnom jeziku“ (II,66).
Ekološko obraćenje kao nužna odgovornost
Enciklika je objavljena uoči dvaju velikih događaja: UN-ova sastanka na vrhu o održivu razvoju (koji će se održati u rujnu 2015. u sklopu zasjedanja Opće skupštine) i Svjetske konferencije o klimi, od koje se mnogi nadaju sveobuhvatnom klimatskom sporazumu. Dana 25. rujna na otvaranju sastanka u sjedištu UN-a u New Yorku sudionicima će se obratiti i papa Franjo.
Papa neprestance ponavlja da je zadaća svakog čovjeka „brinuti se za sve stvoreno“, i to s punom sviješću o individualnoj odgovornosti za osobne postupke. Ne samo da to nije propustio naglasiti u Enciklici, nego je to već u nekoliko navrata, iznimno jasno i s protokolarnom izravnošću neuobičajenom za rimske prvosvećenike, rekao rukovodećim političkim elitama. Primjerice, u Europskom parlamentu i Vijeću Europe tijekom posjeta Strasbourgu 2014.: „Osobno ste odgovorni za sudbine onih koji su vas izabrali! Vaša je zadaća učiniti sve što možete da ovaj naš zajednički doma bude bolji dom za sve ljude bez razlike!“.
Doista, čovječanstvo teško da će imati dobru budućnost ukoliko milosrđe ne uđe u institucije koje definiraju i određuju zakone. Papina Enciklika svjetionik je koji upozorava, zajedno s mnogim nevladinim udrugama i organizacijama, da valja radikalno mijenjati smjer kojim čovječanstvo brodi te, polazeći od činjenice da su dobra Zemlje opća dobra, iznalaziti nove načine shvaćanja gospodarstva i napretka, ne prihvaćati pasivno odluke vlada i mijenjati vlastite potrošačke navike. Najveću prepreku u tom nastojanju ne čine gospodarske, znanstvene ili tehnološke teškoće, nego je ona u našem umu i našem srcu. Snaga trajnoga reproduciranja kapitalističke kulture leži u naglašavanju jednog aspekta naše naravi: nagona za autoafirmacijom, odnosno za jačanjem ega. No, to umanjuje te čak niječe jedan drugi aspekt, jednako tako naravan: integriranje sebstva i pojedinačnoga u cjelinu, u vrstu, kojega je pojedinac primjerak.
Papa Franjo zapravo je radikalnije subverzivan u odnosu na svjetski poredak nego se to možda čini na prvi pogled. Njegova ostavština, kao uostalom i ostavština Franje Asiškoga – što ju je rijetko tko doista prihvatio i nasljedovao (papa Franjo kaže kako siromaštvo i jednostavnost asiškoga propovjednika pticama nije pitanje asketizma, nego mnogo radikalnije: „odbijanje pretvaranja zbiljnosti u puki objekt“) – upozoravanje je na nužnost borbe protiv robovlasničkih odnosa: među crkvenom hijerarhijom i laicima (klerikalizam), među bogatim i siromašnim ljudima (kapitalizam) i među ljudskim i ne-ljudskim bićima i cjelokupnom prirodom (konzumerizam). Papa poziva da se toj borbi svi pridružimo, posebice mi katolici, kroz podizanje svjesnosti o tome kako je sve (ljudska i ne-ljudska biča, čovjek i zemlja, ekologija i ekonomija, ekonomija i politika) uzajamno povezano. Poziva nas na transparentan i otvoren dijalog, a onda i na posve konkretne akcije. Svima nam je nužno radikalno ekološko obraćenje. Enciklika daje vjetar u leđa ekološkim udrugama i ohrabrenje svima koji se s pravom brinu o planetu. A alternativa uvijek ima, samo nisu uvijek bučne i nametljive pa ih stoga i možemo promašiti.
Dakako, nije dovoljno tek napasti kulturu potrošnje. Ako je problem problem sustava, valja iznaći drugi sustav: antikapitalistički, odnosno sustav usuprot neograničenoga linearnog rasta. Alternative se mogu susresti posvuda. Da navedemo tek neke: koncept „dobrog življenja“ andskih naroda (ekonomija naroda Anda ne vodi se akumuliranjem, nego proizvođenjem samo onoga što je potrebno i dostojno za svakoga i sve) i eko-socijalizam kakav predlažu, primjerice, James O’Connor i Jovel Kovel (ekonomija u funkciji društvenih potreba i nužnosti zaštite životnog sustava i planeta kao cjeline te demokratski socijalizam kakav bi uključivao demokratsku kontrolu, društvenu jednakost i prevladavanje upotrebne vrijednosti).
Treći model kulture jest model što ga papa Franjo predlaže, i koji uključuje i koncept „dobrog življenja“ i eko-socijalizam. Mogli bismo ga nazvati „franjevačkim putom“. Franjo Asiški, što ga posuvremenjuje Franjo Rimski, više je od pukog imena i religijskog ideala; to je životni projekt, duh i način življenja. Franjevački put siromaštvo shvaća ne kao stanje nemanja ničega, nego kao čovjekovu sposobnost odvajanja od sebe kako bi mogao davati. Takav čovjek prihvaća jednostavnost života, potrošnju kao dijeljeno bratstvo, brigu za siromašne, univerzalno pobratimstvo svih stvorenja, a nimalo manje i jednostavne radosti života… Političkim rječnikom: bio bi to više socijalizam dostatnosti i obzirnosti nego obilja te podvrgavanja privatnog vlasništva općoj raspodjeli dobara. Projekt je to radikalno antikapitalistički i anti-zgrtalački, projekt supsidijarnosti i solidarnosti. Počinje od dijaloga kakav zahtijeva „strpljivost, samodisciplinu i velikodušnost“, nastavlja se preko odgoja i obrazovanja (učenje o integralnoj ekologiji trebalo bi da uđe i vjerski odgoj kako bi vjernici postali „ekološkim građanima“) a ostvaruje u konkretnim akcijama (kakva je, primjerice, akcija protiv naftnih bušotina u Jadranu ili za političku i ekonomsku afirmaciju činjenice da je voda opće dobro).
Utopije? Da, ali dostatno je tim utopijama dati mjesta pa da prestanu biti nemoguće.