Među najveće mentalitetne mijene u dvadesetom stoljeću svakako idu: promjena statusa žena u društvu i reforme koje je u Katoličku crkvu uveo Drugi vatikanski koncil (1962-1965) kao reakciju na ultramontanizam i antimodernizam. Već pri otvorenju Drugoga vatikanskog koncila imenovana su ključna pitanja, i postojana i posve nova, pa je valjalo na njih iznova odgovoriti: odnos prema Židovima, sloboda savjesti, pitanje smrtnoga grijeha, oblici pobožnosti, narav Objave, tumačenje biblijskih tekstova, suodgovornost biskupa i uloga laika, odnos prema drugim Crkvama i nekršćanskim religijama, kompetencija svjetovnih autoriteta, odnos prema znanosti…
Fotografija: Jadranka Brnčić
Kada je već 1959, za bogoslužja u okviru Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Papa najavio namjeru da sazove nov koncil, konzervativni su službenici Rimske kurije pokazali nezadovoljstvo iz bojazni da bi u svijetu u kojem se toliko toga nezaustavljivo mijenjalo (uloga žena, glas mladih, prosvjedi protiv naoružanja, ratova i socijalnih nepravdi, poziv na prokazivanje svih vrsta diskriminacija, posvemašnje odvajanje Crkve i države, razvoj urbane kulture, zalaganje za osobne slobode posebno na području seksualnosti) takav događaj mogao pokazati koliko je sama Crkva podijeljena u sebi te koliko je njezin autoritet uzdrman autoritetom laičkoga svijeta. Još i danas odveć oprezni i skrupulozni kritiziraju Drugi vatikanski koncil jer da je uništio liturgiju, uzdrmao povjerenje u neprikosnovenost autoriteta Crkve te uzrokovao sve veću krizu vjere u katolika. Međutim, mnogi teolozi, ljudi otvoreni Duhu, biskupi kojima je stalo do sudjelovanja laika u životu Crkve, vjernici koji crpe svoju vjeru iz Svetog Pisma, svjedočili su da je Koncil preporodio čestitost i temeljito obnovio život Crkve. U svakom slučaju: biti katolik nakon ovoga Koncila, ipak, unatoč onima koji bi htjeli da tomu nije tako, više ne može biti isto kao što je bilo prije njega.
Ivan XXIII. otpočeo je širom otvarati „prozore i vrata” zatvorene Crkve. Koncil je počeo pozitivno gledati svijet: on se prestao promatrati usuprot Crkvi, nego kao ljudska obitelj s čijom je sudbinom i Crkva tijesno povezana. Cilj Crkve, prema Koncilu, nije „pocrkveniti” društvo, nego pridonijeti njegovu humanijem razvoju.
Spremnost Katoličke crkve na učenje
Rimokatolička crkva stoljećima je prema vani nastupala kao „učiteljica”. Sudila je često s visoka o drugim kršćanskim Crkvama, prema velikim svjetskim religijama držala se rezervirano ili čak neprijateljski te mislila kako iz blaga svoje tradicije i iz svoga pologa vjere (depositum fidei), može odgovoriti na sva pitanja „svijeta”, što je dovelo do nesretne napetosti među vjerom i znanošću. Da Rimokatolička crkva treba biti Crkva „koja uči”, zvuči kao napuštanje njezina dosadašnjega samorazumijevanja: Crkva se dijeli na onu koja „poučava” (učiteljstvo) i onu koja „sluša” (vjernici); od ove potonje jednostavno se zahtjeva posluh bezuvjetne vjere. Crkva se, barem do Drugoga vatikanskog koncila smatrala posjednicom pune istine, no, na Koncilu nanovo je promislila o vlastitoj biti i na udivljenja hrabar način otvorila se dijalogu prema unutra i prema van.
Prije Koncila u crkvi se govorilo da zemaljsko valja razdvajati od višega, duhovnoga te da je „odricanje od svijeta” savršenije. Koncil je, međutim, u pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes” („Radost i nada”) zauzeo pozitivan stav prema svijetu, prema zemaljskome. Svijet i zemaljsko ne gledaju se više, kako je dugo bilo uobičajeno, u suprotnosti spram „duhovnoga”, nego se, naprotiv, nastoji razviti duhovnost zalaganja za svijet. Koncil kaže kako Crkva ne može ljudskoj zajednici nuditi samo pomoć nego da i sama treba primati pomoć od svijeta. Posebno se spominju iskustva iz povijesti, bogatstva različitih kultura, mudrost filozofa. Zemaljskim stvarnostima ovaj koncilski dokument priznaje vlastitu autonomiju i vlastite zakone.
Crkva je ostavljala dojam da postaje ozbiljan partner u razgovoru o novim, gorućim svjetskim problemima na području socijalne pravde, politike i ekonomije. Otvaranje prema svijetu, međutim, teže je i kompleksnije no što se u euforiji prvih pokoncilskih godina mislilo. Predstavnicima Katoličke crkve za taj dijalog u mnogome nedostaje potrebno stručno znanje, pa i spremnost da se uči od drugih znanosti. Tako se, primjerice, na nova pitanja o moralu neće moći dati odgovor bez ozbiljna sučeljavanja s humanističkim spoznajama. Onaj tko još uvijek misli da može biti uvjerljiv koristeći tek crkveni učiteljski autoritet, ubrzo zapaža da danas kod mnogih unutar i izvan Crkve, posebno kod mladih, vrijedi tek argument življena primjera, osoban autoritet, a ne autoritet službe. Konačno, cijela Crkva je zbog izazova vremena, težnji i nevolja svoje subraće, često i zbog bespoštedne kritike izvana, prisiljena i dalje učiti. Tko nije spreman učiti od svijeta, neće biti spreman učiti ni od Boga. A tek Crkva-učenica može biti spremna na neophodne reforme i obnovu. S Koncilom je proces učenja započeo. Sada bi valjalo da udružena s kršćanima drugih Crkava, nastavi proces učenja, izložen mnogim opasnostima, kako ne bi propalo ono što je Koncil s tako puno nade započeo.
Koncil posebice naglašava dostojanstvo razuma koje valja ponajprije sačuvati u pitanjima vjere i u odnosu prema njezinim istinama. Uza svu poželjnu „sigurnost” u vjeri, vjernici su i dalje na putu traganja za još dubljim zahvaćanjem istine prema kojoj ih „upućuje Duh Božji“, a nisu u „posjedu čitave istine”. Koncil je jednako tako apostrofirao nauk o savjesti. Ona je „najskrovitija jezgra i svetište čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini”. Ako duhovnost posebno upućuje na slušanje Božjega poziva te ako se „duhovna” egzistencija sastoji u djelovanju prema njegovim uputstvima, svi bi oblici duhovnosti morali privoditi onom „nutarnjem” susretu s Bogom i osposobljavati za nj. Vjerske zajednice bi stoga već unaprijed imale zadaću svojim članovima pripomagati da stječu oblikovanu savjest i hrabriti ih da u vlastitoj odgovornosti djeluju prema njoj. Nadalje, Koncil ističe i vrlo visoko značenje slobode. „Prava sloboda je izniman znak Božje slike u čovjeku. Bog je, naime, htio čovjeku ‘dati u ruke njegove vlastite odluke’”. Kršćanska duhovnost trebalo bi, dakle, da vodi k slobodi.
Rimsku kuriju obuzima strah
A sve je dobro počelo. Velik dio klera i laika prihvaćao je obnove zadivljujuće spremno. Međutim, premda je Drugi vatikanski koncil rastvorio dveri Crkve mnogim pozitivnim vrijednostima „svijeta”, čim je papa Ivan XXIII. umro, a kormilo preuzeo odveć oprezan i neodlučan papa Pavao VI, te su se dveri opet počele pritvarati. Iako je bilo nezamislivo da nasljednik „dobroga pape” zaniječe njegov rad, Crkva se opet spotakla na trima ključnim područjima na koja je bacila sjenu još od svojih promišljanja Istočnoga grijeha: seksualnost, ljudski rad i pitanje spasenja. Odbila je promišljati već dobrano načeto pitanje kontracepcije, uplašila se posljedica teologije oslobođenja i ponovno postajala netolerantnom u odnosu ne samo na druge religije nego i u odnosu na sestrinske, kršćanske Crkve.
Početkom 80-ih godina različite izjave i odluke iz Rima odavale su dojam da će neke odluke Drugoga koncila biti opozivane. Kao da je došlo do restrikcije. Razlog strahu vjerojatno je dolazio iz povećane nesigurnosti i zbrke u društvu i u Crkvi krajem 70-ih godina. Utjecaj Crkve u javnosti bivao je sve manjim. Društvo se zaputilo u „pluralnost”, relativizirajući vlastite različitosti. Neki su za to okrivljivali Koncil. Činilo se opasnim iz sigurne luke crkvenoga života otisnuti na burno more svjetovnih talasanja. Neki su se pribojavali da će zbog promjena trpjeti i sama vjera. Strah je posvuda počeo rasti: biskupi su se bojali da mjesne crkve još nisu zrele za više samostalnosti, a Rim, s kardinalom Ottavianijem na čelu, da to nisu ni biskupske konferencije. Teologija, uz bok teolozima stavljajući i mnoge druge stručnjake, činila se kao prijetnja crkvenom učiteljstvu, kao neko „drugo učiteljstvo”. Rasprave na završnim sesijama Koncila, unatoč trudu kardinala Suenensa i drugih, više se nisu događale u ozračju otvorenosti, nego su se vodile u odvojenim Povjerenstvima čiji zaključci nisu utjecali na odluke Rimske kurije. Promatrači i savjetnici sve su više imali poteškoća da iznesu svoje primjedbe, a ove su bile promatrane pod povećalom. O kontracepciji i o ženidbi svećenika postupno se prestalo javno razgovarati, a onda se razgovor o tome i zabranjivao. Drugi vatikanski koncil počeo je poletno i pun nadanja, no kad je trebalo dokazati se na djelu, ponajprije u samoj Rimskoj kuriji, očekivanja su iznevjeravana.
Proces učenja u ekumenizmu mnogo je obećavao: nakon godina i godina razilaženja u mišljenju, međusobnog razgraničavanja i osuđivanja, počelo je razdoblje novoga promišljanja i učenja. Katolici su, napokon, naučili i u drugim kršćanskim Crkvama otkrivati elemente koji tvore Crkvu. Tako su, primjerice, zahvaljujući tradiciji protestantskih Crkva, naučili više cijeniti vrijednost naviještanja Riječi te su Bibliju mnogo jasnije i svjesnije uključili u svoje bogoslužje. Međutim, čini se, da je sada, uglavnom zbog straha od promjena i nedostatka poniznosti, taj proces zastao. Kršćani različitih denominacija vrlo su se brzo usuglasili oko lakših pitanja, ali zastali su kod bitno težih, kao što je primjerice pitanje crkvene službe ili ekleziologije. Otvaranje prema drugim konfesijama i religijama kao da je počelo ugrožavati identitet same Crkve, sve zabrinutije zbog sve većeg opadanja broja katolika u zapadnomu sekulariziranu svijetu. Bavljenje vlastitim identitetom baca na svrhu kršćanskoga jedinstva novo svjetlo: sve se više teži za potvrđivanjem vlastitog identiteta, a sve manje za zajedništvom s drugima. U Crkvi i danas neki misle da se u ekumenskom dijalogu otišlo predaleko. Posve u stilu suprotstavljanja promjenama u vrijeme Pija XII, čak se i neke reforme u liturgiji smatraju „protestantizacijom”.
Ipak, iako se čini da je rečeni strah prikočio mnoge promjene započete Koncilom, iako se biskupske konferencije sve više boje donositi veće odluke, iako raste naraštaj mladih kršćana koji nije bio svjedokom nade pokrenute Koncilom, duh Koncila prisutan je među vjernicima mnogo više no što to neki žele priznati: sve je više angažiranih laika u župama i vjernika u javnom životu; pojedine župe sve su samostalnije, a pojedincima se otvara veći prostor djelovanja; sve se više govori o odlukama savjesti i poštuje ih se, kao na primjer, kada je riječ o služenju vojnog roka ili o ponovnom, drugom sklapanju braka pošto se prvi raspao bez službena dopuštenja Crkve; nastaju nove redovničke zajednice nadahnute novim zahtjevima današnjih ljudi. Duh koncila ne da se zaustaviti.
Napetosti u Crkvi i njezina budućnost
Tko pomno analizira koncilsko zbivanje, zapazit će da se u Koncilu išlo za reformom a ne za restauracijom Crkve. Tijekom Koncila Crkva je mnogo toga iz prošlosti ostavila za sobom, smogla je hrabrosti za novo, htjela se obnoviti prema znakovima vremena, a ne opetovati zaboravljeno. No, promatrajući crkvenu politiku, osobito od početka 80-ih godina naovamo, čini se da se sve više ide za restauracijom. Raste strah od novoga i u vraćanju na staro očekuje se više sigurnosti. Nažalost, i sami koncilski tekstovi, koji su dakako tekstovi proizašli iz kompromisa, nude polazišta za oba pravca. No, Henri de Lubac još je tada izjavio: „Samo neprijatelji Crkve žele da ona ostane onakvom kakva jest”.
Gledati na rimsko učiteljstvo kao na jedinu instanciju koja odlučuje u rješavanju nastalih vjerskih pitanja – ne odgovara intencijama Koncila. Nažalost, nakon Koncila iz plodne napetosti teologije i učiteljstva nastao je po naviještanje Crkve štetan antagonizam. Koncil je ozakonio nove naglaske u različitim granama teologije i time ju potaknuo na daljnje promišljanje. To je promišljanje, dakako, išlo različitom brzinom, a ponekad smione teološke hipoteze nisu više omogućavale da se prepozna kontinuitet nauke. No, upravo fiksirane na takve granične slučajeve, ponovno se šire cenzorske izjave iz Rima. „Pravovjernost” se sve više mjeri ne samo prema definiranim istinama nego i prema eventualnom neslaganju s rimskim publikacijama manjega stupnja obvezatnosti. Slijede jedan za drugim ograničavajući rimski naputci, ali i disciplinske mjere prema pojedinim teolozima.
Zabrane raspravljanja i objavljivanja zadržale su se, kako pokazuje enciklika Humani generis, sve do Pija XII. Ova Pijeva enciklika izričito zahtijeva da teme o kojima je odlučeno u enciklikama budu isključene iz „slobodnog raspravljanja među teolozima”.
Teolozi su oštro reagirali na pismo Kongregacije za nauk vjere od 28. svibnja 1992: „O nekim aspektima Crkve kao zajedništva (communio)”. Iskazali su strah da se to pismo okreće protiv onih teologa „koji u najnovije vrijeme nastoje dalje razjasniti i produbiti na Koncilu stvarno neriješen problem odnosa Crkve kao zajedništva i Crkve kao hijerarhijske institucije”. Nadalje, enciklika Veritatis splendor (Sjaj istine, 1993), u kojoj Ivan Pavao II. piše o nekim temeljnim pitanjima crkvenoga moralnoga nauka, usmjerena je, zapravo, protiv u struci već prihvaćenih stavova određenih moralnih teologa, pritom ne navodeći njihova imena. Po njezinu objavljivanju javili su se oni koji su se najviše osjećali prozvanima i vrlo su otvoreno proanalizirali ovu encikliku u teološkom nizu Quaestiones disputatae (Sporna pitanja). Izdavač Dietmar Mieth naglasio je: činjenica da se o jednoj enciklici raspravljalo kao o spornoj tezi – zacijelo je jedinstven slučaj u povijesti Crkve.
Ivan Pavao II. u apostolskom pismu Ordinatio sacerdotalis (1995), poput Pija XII. koji je teolozima zabranio raspravljati o spornim pitanjima, odbacuje mišljenje da se o pitanju ređenja žena u katoličkom Crkvi ‘može raspravljati’, i nalaže da se „svi vjernici Crkve (dakle i teolozi) imaju ‘definitivno’ držati te odluke”. Slično se uvijek iznova zahtijeva i glede na zabranu raspravljanja o pitanju sprečavanja začeća iskazane u enciklici Pavla VI. Humanae vitae. Koliko se ozbiljno shvaća ta zabrana, vidi se i po tome što se danas kandidati za neko teološko profesorsko mjesto ili za biskupsku službu provjeravaju upravo upitom o njihovu mišljenju o tome.
Apostolsko pismo Ad tuendam fidem (Za zaštitu vjere), objavljeno 30. lipnja 1998, povećalo je strah teologa. Već sam uvod Pisma najavljuje, bez konkretnih navoda, nepovjerenje prema teolozima, a onda naglašava postojanje „definitivna”, „zadnja” nauka, a da se pobliže ne razjašnjava narav takva nauka. Napetost između učiteljstva i teologije, čini se, ponovno je u porastu.
Čini se da se Crkva kreće u smjerovima koji se razilaze: Crkva ili postaje elitna skupina u getu ili se jeftino prilagođava svijetu te je u opasnosti rascjepa između onih koji neupitno prihvaćaju crkveno učiteljstvo i onih koji žele razmišljati vlastitom glavom ne odričući pripadnost Crkvi. Pritom se često, nažalost, zaboravlja da je Crkva ponajprije pozvana služiti svojoj obitelji, a to je cjelokupno čovječanstvo. Vrlo konkretno o toj službi govori Koncil u Pastoralnoj konstituciji „Gaudium et spes”. Crkva treba današnjem čovjeku pomoći u potpunom razvoju njegove osobnosti te pomoći društvu da dođe do jedinstva. Crkva želi za ljude postati znakom, koji ne pokazuje na nju, nego na Boga. To je služenje koje se ne nudi „odozgor prema dolje” nego u dijalogu. Služenje koje svaki kršćanin, po mjeri svoje nadarenosti i svojega poziva, treba živjeti iz svoje vjere.
No, treba li društvu to služenje? Nije li odavno već dovoljno samostalno, nije li se svjesno emancipiralo od crkvenih, religijskih ciljeva i usluga? Čini se da društvena stvarnost svjedoči kako svijet koji teži tomu da bude bolji – treba Crkvu. Bez Crkve, pozvane da bude savjest čovječanstva, izdanci humanosti i nade u posve sekularnom društvu u opasnosti su da se sasuše. „Sloboda, jednakost, bratstvo” nisu samo baština Prosvjetiteljstva, nego i zanemareni dio baštine Evanđelja.
Što je nastalo od želja naraštaja iz 1968. koji su u protestu protiv društva usmjerenu gotovo samo na učinak, sanjali o novoj radosti života, o više slobode, o bratskom odnosu među ljudima, o jednoj drugoj vrsti ljubavi? Što konkretno ostaje od Povelje o ljudskim pravima? Kamo je doveo dosad tako ponosno propagiran „svjetski etos” ili novi „svjetski poredak” najavljivan nakon Zaljevskoga, tj. Iračko-iranskoga rata. 1991? Što stvarno mijenjaju različiti svjetski susreti na vrhu u pitanjima stanovništva i u socijalnim pitanjima, što mnoge međunarodne organizacije koje se pozivaju na globalizaciju? Sve brojnije sudjelovanje nevladinih, dakle privatnih, organizacija, pokazuje već da je sama politika preslaba i da joj je potrebna pomoć sa strane. Kako je iskorištena neočekivano darovana sloboda nakon godine preokreta 1989? Kako se bogate države Zapada nose sa svojim blagostanjem? Nismo li svi pod zastrašujućim dojmom opadanja solidarnosti, porasta sebičnosti individualno i kolektivno, radikalizacije nacionalizama sve do terora? Otkuda treba doći valjana pomoć za humanizaciju globalizacije, koju za sada gotovo isključivo vode tržišta roba i novca? Sve su to izazovi za Crkvu. Ali otkuda joj hrabrosti da ih se lati? Iz kojih izvora da crpi snagu?
Upravo su u oporbi protiv Crkve „socijalno” i „socijalizam” u povijesti stavljani na borbene zastave. No, čini se da se danas drastičnije no ikada pokazuje da se „socijalno”, „zajedničko”, „jedan za drugoga” ne može ostvariti bez one kršćanske utopije gotovo „nerazumne” ljubavi prema bližnjemu.
Mnogi se danas okreću od Crkve, ne stoga što ne traže Boga, nego stoga što vjeruju da ga upravo u njoj ne mogu naći. Svijetu je potreban nov način govora o Bogu. O Bogu koji vodi u slobodu, koji životu otkriva nove perspektive, koji ga ispunja svrhom i smislom. Svijetu treba Crkva odvjetnica i zagovornica onih koji za društvo nemaju nikakva značenja; Crkva koja u svojim redovima nastoji živjeti sve ono što društvu savjetuje da čini; Crkva koja se bez predrasuda upušta u dijalog sa svijetom; Crkva koja sklapa saveze sa svim ljudima dobre volje; Crkva koja teži jedinstvu svih kršćana; Crkva koja jasno priznaje zajednički korijen svoje vjere sa židovstvom; Crkva koja se s poštovanjem odnosi prema islamu – spremna da zajedno s jednobožačkim religijama prinese svjedočanstvo o jednom, miroljubivom Bogu; Crkva koja ne želi vladati svijetom, nego mu služiti.