***
Nije bila ni izlazila iz tebe prije nego što si joj prišao. Prije nego što je po prvi puta razumjela, osjećala cijelim svojim bićem da si to ti. Da si joj se javio.
Sjedila je u mračnoj kuhinji. Kutak stola osvjetljavala je mjesečina. Dostatno da vidi čitati. Nije htjela paliti svjetlo. Riječi lakše skliznu s papira u mraku. A i misli koje pobuđuju lakše se oslobađaju svoje logičke ljušture. Riječi, misli, osjećaji susreću se i odmjenjuju u zraku poput zlaćanih zrnaca prašine u mlazu svjetlosti. Kada se spletu u vijenac, šapuću međusobno sve dok se ne prestanu razlikovati. Imaju svoj vlastit intiman život.
Tišina. Čak je i sat zadržao dah te ne otkucava. Tijelo mirno sjedi, gotovo odsutno. Čak ni ne čeka da sve to završi, zna da će mu se ptice vratiti te da tada može otići u krevet. Ne žuri mu se.
Nikoga kod kuće. I pas i mačke vani u zreloj ljetnoj toplini.
S vremena na vrijeme na mjesečini bljesne žutilo koje kruške. Jedna ili dvije odluče da je čas i stropoštaju se na tlo zapinjući putem o grane. No, ni taj nenadani tutanj popraćen malim kaskadama ne uspijeva prekinuti tišinu u kostima.
Grana kruške što se rado naginjala nad kuhinjski prozor, i sada ljubopitljivo motri. Zaljulja se nježno na laganom vjetru pa kroz lišće propusti nasmiješeno mjesečevo lice.
Iznenada tišina se rastvori poput zrela ploda. Nije znala da li je to mjesec uklizao po grani k njoj ili se to ona popela po mlazu svjetlosti. No, kao da je maknuta zavjesa. Kao da su joj se odjednom otvorile unutarnje oči.
Vidjela je, ne, osjećala cijelim svojim bićem, kao što to osjeti maleno dijete kada ga majka pridigne i privine na svoje grudi, osjećala je da ju ti, da ju kozmos grli. Takvim zagrljajem iz kakvoga nije ispuštanja.
Obično kažemo „on“ samo zato što su u gramatici kozmos, ili Bog, muškog roda. Ljubav je zato ženskog i kaže „ti“. Ljubavi ne treba ni razloga niti svrhe izvan nje same. Znala je: onaj koga voli, svuda je, a onaj tko ju voli, u dubinama je njezina bića.
***
Ti si za nju bio beskrajan nutarnji bezdan, a korijeni neba bili su u njezinu srcu. Za nju je tvoja ljepota bila poganska, a tvoje biće poetsko. Priroda i glazba govorili su joj to. Govorili su joj da nas ti jedini vidiš, da jedino u tvom viđenju opstojimo, da ti jesi, zapravo, viđenje samo.
Kasnije je čula lijepu riječ na hebrejskom: rehem, ili u množini: rehamim. Nakon što se „r“ zakotrlja, gotovo izdahne u glasu „h“, toplo se odmotavaju glasovi „m“ ! „M“ kao maternica ili: mnoštvo maternica. To si ti. Iz tvoje maternice izlazimo u majčinu, pa u onu svijeta gdje učimo vraćati se u tvoju.
Osjećala je da je pupčanom vrpcom povezana s tobom. Željela se nastaniti u zjenicu tvojega oka – biti nevidljiva i vidjeti kao i ti. Postati tako prozirnom da život kroz nju može vidjeti sebe sama.
***
Bila je to vrtoglavica onog vremena u kojem sve vibrira a da još nije imenovano, u kojem sjena imena još nije prekrila svjetlost.
Tek je kasnije naučila da nevidljivomu ljudi nadijevaju riječ Bog. Kad izgovorimo tu riječ „Bog“, kažemo ju mjesečareći, ne izlazeći iz sna jezika. Neoprezno puštamo riječ da se kaže i ona onda najčešće dolazi iz jednoga drugog reda stvari: iz hijerarhijskoga ustroja, iz laži i smrti. Odveć malo riječi šutimo iz reda tišine.
Ti si riječ koja priziva život. Da bismo se rodili, nije dostatno tijelo. „Volio sam te. Volim te. Voljet ću te“ – trebale su joj te riječi iza svega. Riječi bez težine, gole riječi skrivene u tijelu univerzuma. Riječi koje dolaze izdaleka, iz bezdna tvoje praznine.
***
Među bakinim knjigama nalazila je tek ulomke iz evanđelja u katekizmima. U jednom od njih učenja Crkve u obliku pitanja i odgovora. Prvo pitanje: „Zašto živimo?“ A odgovor: „Zato da upoznamo Boga“. Učili su ju na vjeronauku da to znači biti poslušan, obdržavati Božje i crkvene zapovijedi. Izazivalo je u njoj tih otpor – intuitivno je znala da to mora značiti mnogo više.
„Koja je svrha ljudskog života?“ To joj je zvučalo poput pitanja: Koja je svrha cvijeta? Ili kao odgovor: „Nikad ne pitajte čovjeka zašto hoda jer će se spotaknuti“.
Govorili su joj da je dužnost ljudskog bića da bude slava Božja. Njezino biće je govorilo: „Ne, slava Božja je živo ljudsko biće“. Chardinova misao nije joj bila strana: „Mi nismo ljudska bića koja imaju duhovna iskustva. Mi smo duhovna bića koja imaju ljudska iskustva“.
***
Kako su joj neprilična bila pitanja poput: „Vjeruješ li da postoji Bog?“ Kao da ti možeš postojati, imati egzistenciju?! No, jednako bi joj bilo da ju pitaju: „Vjeruješ li da ti postojiš?“. Možda bi odgovorila: „Moram li vjerovati da dišem da bih mogla disati?“. Ili: „To što postojim, znači da Bog postoji sa mnom. Ne možemo postojati odvojeno“.
No, potom se pitala jednom, nebrojeno puta: „Postojim li?“. „Ako li sam nevidljiva, onda možda i ne postojim. Ali znam da jesam. Što je, onda, ime?“
***
Drugo apsurdno pitanje koje bi joj znali postavljati: „Vjeruješ li u Boga?“. Ona, zapravo, nije vjerovala u tebe, ali si joj silno nedostajao. Zato ti je vjerovala. Sidro njezina bića bilo je na netaknutu mjestu povjerenja.
Nema jamstva našoj vjeri. Ne može biti. Dijelimo s Abrahamom ono što se ne može podijeliti, tajnu o kojoj ništa ne znamo, kao što nije znao ni on, ali je krenuo u nepoznatu zemlju. Dijeliti tajnu ne znači otkriti ju. Ta mi smo njezino otkriće.
Između vjerovati i živjeti punim intenzitetom bića nema razlike. Za nju je vjera bila hrabrost biti. No, kao i svi mi, nije ju uvijek imala. Ipak, kada bi se svi putovi zatvorili pred njom, ti bi joj, ako je bila dostatno strpljiva, pokazivao tajni put što ga nitko drugi ne vidi. Okrznulo bi ju krilo anđela. Kucala bi na vrata i ona bi se, nešto kasnije nego se tomu nadala, doista otvorila. Tada bi shvatila da kuca iznutra te da se put bez putokaza otvara koracima.
***
Baka ju je nedjeljom vodila u crkvu, a poslije mise na groblje. U crkvi bi pregledala skulpture i slike, načudila se onom dugom „pljuj“ (mnogo kasnije je shvatila da ljudi zapravo pjevaju „pristupljuj“), motrila ljude oko sebe i onda se beskrajno dosađivala. Riječi koje je svećenik izgovarao, ne samo da nije razumijevala, nego nisu bile za nju, nije te čula u njima.
Prva institucija u kojoj je doživjela štogod od prisnosti svojega oraha, bilo je groblje. Zbog magličastoga pokrova tišine što bi prekrivao cvijeće i svijeće. Bakini Očenaši, što ih je izgovarala naglas ujednačenim ritmom, čula je kao da su zatočeni u golemoj udaljenoj bačvi. Bliže joj je bilo brujanje pčela i onaj šum kad vjetar obavije plam svijeće pa se on ugasi u njemu. I mirisi, ta mješavina vatre i daha, peluda i paljevine. I nigdine.
Doista, sve naše predstave na grobu se igraju. Kad gradom tumaraju pijanci i lutalice.
***
Zemljina koža načinjena je od naših tijela. Koža tako meka da se kroz nju može probiti život. Život tako tanak da se kroz njega vide obrisi smrti. Smrt tako prozirna da se kroz nju još nazire korijenje pamćenja. Prošlost tako krhka da ju probijaju naleti svjetlosti. Svjetlost tako gusta da kroz nju puzi glad. Žeđ tako tiha da se s njom može preživjeti život.
I kad bi te prividno zaboravila, nije te prestajala biti gladnom i žednom.
***
S vremenom je ponešto od riječi izgovorenih u crkvi počelo dopirati do nje. Kao jeka, kao mrmor nevidljivih vjernika iz dubina vremena.
Ješuine riječi čitane iz evanđelja dopirale su do nje, prepoznavala ih je. Zavoljela ga jer je vjerovao istom „ti“ i jer je njegova vjera zauzimala prostor što ga ti zauzimaš. I bez pupčane vrpce, bio je jedno s tobom.
***
Pristala je na jezik kršćanstva. Budući da ne promašuje ono što bi se tim jezikom moglo promucati o tebi, prigrlila ga je kao svoj, ili češće: prevodila na svoj. Jednako tako bi prihvatila kakav drugi jezik da se rodila negdje drugdje. Svjetiljke su različite, ali svjetlo je isto: ako ideš dostatno daleko u onom što ti je dano, stižeš do onog mjesta na kojem se susreću u istoj svjetlosti.
Nevidljivi se prepoznaju bez obzira koju religiju ili ne-religiju zvali svojom. I žive u nevidljivu savezu cjelovita svijeta.
***
Kupila je Bibliju koja će biti samo njezina. Da bilježi na rubovima i čita među redovima.
Odlazila je na sastanke u crkvu što su ih zvali „Biblijska grupa“. Kada bi se razmatrali ulomci iz evanđelja i tražilo od prisutnih da se poistovjete s jednim od likova iz priče, ona se prirodno poistovjećivala s Ješuom. Čudili su se, ispravljali ju. Govorili joj da je to oholost. Nadala se da će čuti kako se to ti očovječuješ u nama, no o Ješui su govorili kao da nije riječi o nama, nego o tebi udaljenom na nebeskim visinama. Pitala se: „A zašto se onda Bog očovječio ako ne zato da bismo se mi obožili?!“ Ništa nije rekla.
***
Ješua je rođen i odrastao u selu Nazaret. Živio s majkom, poočimom te braćom i sestrama. Nevidljiva se kadgod igrala s njima u prašini. Ješua ju je znao podići visoko, visoko, pa bi zapela na stablu i oboje bi se smijali.
Do svoje tridesete radio je kao drvodjelja. Katkad ga je promatrala i prikrajka kako obrće u rukama komad drva da vidi kako bi najbolje iskoristio njegove mogućnosti.
Kada je bila malo veća, tražila ga je da ga pita, da ga svašta pita, ali su joj rekli da je otišao u pustinju. Tamo je, navodno, bio kušan, a onda je tri godine živio kao putujući rabi.
Čula je kako govore: sad je na Genezaretskom jezeru, sad je ušao u omraženu Samariju, sad je na putu prema Jeruzalemu. Najradije bi pobjegla i pridružila mu se. Ali još je bila djevojčica kojoj se svijet činio beskrajnim. Čekala je, nestrpljivo i strpljivo, da se vrati.
Znala je da promatra ribare, ratare, vinogradare i pastire. Da uči od njih i da oni uče od njega.
Njegovi se nisu odveć brinuli gdje je i kako je. Smatrali su ga gotovo pa luđakom. Što je možda i bio, na način na koji njegovi teško da bi mogli razumjeti. Oni nisu znali niti htjeli znati dalje od uvjetovanosti kojima ih je stezao svakodnevni život.
Bio je siromašan. Siromašniji od njih. Često je razmišljala o tomu kako nema svoje kuće niti obitelji. Kako je, zacijelo, bivao gladan, umoran, napuštan, proganjan. Usamljen i neshvaćen.
Molio je. Radije tajno no javno. Kao dijete viđala ga je kako se skriva da bi bio sam s tobom. A tada mu se lice preobražavalo u svjetlost. Znala je: njegove uši slušale su samo ono što je tvoje i zato mu nisu trebali ljudski svjedoci. Njegovo je srce bilo tamo gdje mu bijaše i blago – u tebi.
Zbunjivao je suvremenike: poštivao je Zakon, a opet, bio je slobodan od njega. Sjeća se: nikad se nije pitao koji je dan ako je trebalo spasiti kakvu životinjicu iz stupice ili namjestiti klupicu kakvom starcu u selu da bi mogao izaći pred kuću i motriti zalazak sunca.
Pričali su ružno o njemu jer: družio se s carinicima i grešnicima, radije nego s ispravnima i učiteljima. „Nikad od njega pravoga učitelja!“ – govorili. A ona se smiješila u sebi: „Kao da bi on to htio biti!“
Žene su se sjećale kako je znao biti blag i nježan prema svima, posebice bolesnima i djeci. No, Nevidljiva se sjećala njegove srditosti na nepravdu ili ljudsku glupost. A i tog kako se nije bojao zla, nego mu zapovijedao. Njegov pogled je primjećivao nezamjetno, otkrivao skriveno, štitio slabo, šibao jako. A kada bi govorio o tebi, milina riječi tekla bi s njegovih usana.
Katkad bi Nevidljivu baka poslala k njemu da ju zbog nečega ukori. A on je radije tješio i ohrabrivao. Gotovo bi šaptao:: „Ne budi zabrinuta, ne uznemiruj se, ne boj se, samo imaj povjerenja!”. Pronicao je ljudska srca i poznavao ljudske misli.
Pričalo se u selu da liječi ljude: da hromi hodaju i slijepci vide kada ih on dotakne. Njegovi su se na te priče odjednom počeli praviti važni i hvalili se da im je rođak.
Kad je prvi puta krenula s obitelji na hodočašće u Jeruzalem, nadala se da će ga tamo sresti. I doista, čim su ih na trgu čuli kako međusobno razgovaraju, pitali ih: „Niste li vi iz Galileje kao onaj učitelj što propovijeda po našim ulicama?“ Srce joj je stalo brže kucati – možda ga sretne!
U predvečerje vidjela je mnoštvo ljudi okupljenih oko nekoga tko im je govorio. Prepoznala mu je glas, srce joj htjelo iskočiti iz grudi. Baka ju gurne laktom pod rebra: „Čini mi se da je tamo tvoj prijatelj. Hajde, ako hoćeš, javi mu se. Mi ćemo te ovdje pričekati“. Sva radosna, krenula je. Čula je još bakine riječi iza leđa: „Nemoj se izgubiti u gomili! I nemoj se zanijeti pa zaboraviti na nas. Mi te čekamo, evo, ovdje“.
Prilazila je gomili polako. Mislila je: „Što ću mu reći? Hoće li me prepoznati?“.
A onda, odjednom, osjeti da mu se zapravo ni ne želi javiti. Da se svi tiskaju oko njega i hoće ga dotaknuti, štogod upitati ili zamoliti. Sad je javna osoba. Ne pripada više maloj nazaretskoj djevojčici. A ni ona njemu takvom, svačijem.
Još se malo vrzmala naokolo i smišljala što će reći baki: kako ju je odmah prepoznao, podigao u zrak kao obično, rekao joj da je narasla te dao pozdraviti baku i obitelj.
Draži joj je bio bič kojim je izgnao trgovce iz Hrama negoli gomila što se tiskala oko njega. Od stišavanje oluje draži su joj bili jastuk na koji je, neposredno prije no što ga probudiše ustrašeni učenici, bio položio glavu i usnuo.
Nekoliko stoljeća potom čula da se javno mnijenje okrenulo protiv njega, prijatelji se razbježali, a jedan ga je, navodno, izdao predavši ga neprijateljima. Doživio je izrugivanje, suđenje i presudu. Nevin optužen, radije je trpio nego pokazao vlast. Bičevan do krvi, moćan u nemoći. Čavlima pribijen o križ podignut između dvojice na istu kaznu osuđenih. Sućutan i u smrtnom času. Njegovi krvnici bacali su kocku komu da pripadne jedino mu vlasništvo, njegova haljina. Kad je umro, skinuli su ga s križa da ga polože u posuđen prijateljev grob.
Bila je neopisivo tužna. Noćima je sanjala njegovo raspeće: visio bi na križu i ona bi mu prilazila da ga skine s njega, ali nije mogla. Budila se u znoju i suzama.
Onda je s vremenom primjećivala kako su ga počeli svojatati oni koji bi bili protiv njega, a zaboravljati oni s kojima je jeo iz iste zdjele. Tko predugo živi u sjeni, tomu smeta jako sunce.
Za nju je ostao njezin Ješua koji ju je podizao visoko, visoko, pa je zapela na stablu. I oboje se smiju.
***
Ima nečega na ovom svijetu što svijetu pruža otpor. Taj otpor ne nalazimo u mislima i uvjerenjima što ih ljudi imaju o sebi i o svojem svijetu. Njihov je Bog zacijelo Svevišnji.
Bobin te nazvao Svenižnjim. I doista, to što pruža otpor svijetu tvoja je svenižnjost. Ona ju je nalazila posvuda u nevidljivu djetinjstvu.
Ti ništa ne zadržavaš u svojim visinama – njih prepuštaš odraslima. Sve što uhvatiš i držiš, odmah i spuštaš: u dječje tepanje, u šapat siromašnih, u srca jednostavnih – tu se smještaš kao u udubinu ispružena prosjakova dlana.
Ti si krhak poput makova na polju što ih ljudi tako lako čupaju iz zemlje. Iščupani venu: i ljudi i makovi i ubogi bogovi.
Ti si prosjak poput vrapca koji čeka mrvicu kruha na kiši, vrapca koji viče da je živ, ali ga nitko ne čuje. Odrasli nemaju vremena hraniti vrapce pa oni dolaze jesti iz praznih dlanova.
Ti si pokućar koji ne živi u crkvama. Nemaš kuće koju bi mogao zvati svojom. Ne tražiš vjeru u sebe. U vjeri ima nečega od uvjerenja, od nagovaranja, od nasilja. Ne, ti tražiš pjesmu a da nije pobjednička. Neku brojalicu ili uspavanku možda, pjesmu povjerenja.
Ti znaš isto što znaju i djeca. Gladan svega, oslabljen svime. Tvoja radost je biti izvan sebe, sa samim sobom posvuda.
***
Velike stvari nisu joj dolazile iz jave kakva ne poznaje svojega sna. Dolazile su joj na mala vrata, kroz male stvari koje su ju tiho budile. Toliko tiho da to kadšto nije ni primjećivala. Samo se njezino “ja” sporo, no pouzdano topilo.
Mjesta gdje se osjećala živom, nisu bila mjesta na kojima je provodila svoje dane. Ne, bila su to mjesta gdje se nadala ne znajući točno čemu. Mjesta gdje te nalazila bila su mjesta gdje se, premda nevidljiva, osjećala viđenom. Odsutnoga iz svijeta svevišnjih prepoznavala te u nevidljivim tragovima. Oni su bili tvoja prisutnost. Bila su to mjesta gdje je pjevala, ne shvaćajući što ju to iz nje nuka na pjesmu. Mjesta gdje je i prošlost postajala nepredvidivom, gdje je i usred susreta s lavovima tonula u tišinu.
(ulomak iz romana Nevidljivo djetinjstvo)