Saadi Širazi

Bustan Saadi Širazija (završen 1257. godine) jedno je od ključnih djela klasične perzijske književnosti. Pisan u formi mesnevije, pun anegdota i didaktičkih primjedbi i spjevan leksikom i stilom koji će dobrano usmjeriti razvoj perzijskog jezika, Bustan predstavlja poetski  sukus Saadijevog izuzetno burnog života. Uvršten je među 100 najvažnijih djela svjetske književnosti po izboru Guardianovih kritičara i najznačajnijih živućih pisaca.

BUSTAN

(Preveo Muamer Kordić)

Bismillahir-rahmanir-rahim

U ime Boga, duše stvoritelja,

Mudrog, Koji govor dade jezicima;

Plemenitog, Onog što za ruku hvata,

pa grešniku njegovu zabludu oprašta;

Dragog; ko Njegova vrata zaobilazi

na vratima drugim nikad časti ne nalazi;

Svi vladari pred Njim pogeli su glave,

padajući na tli ponizno Ga slave;

On prepušta samom sebi svakog ohologa,

a sa srdžbom ne čeka pokajnika Svoga;

Pa i kad se rasrdi zbog tvog djela zla,

kada Mu se vratiš, sve ti oprašta;

Čovjekova prepirka sa ocem vlastitim,

• sumnje nije – oca će da silno rasrdi.

Kome ne odgovara vlastita rodbina,

ta rodbina ga od sebe odbaci ko tuđina.

Ne bude li sluga u svom poslu okretan,

naravno da gazdi svome neće biti drag.

Ako prema prijateljima nemaš saosjećanja,

spram tebe će držati se golemog odstojanja.

Ako se kakav lokalni zapovjednik uzobijesti,

car će protiv takvoga silnu vojsku povesti.

A Bog, Koji Gospodar je visokom i niskom,

opskrbljuje a nije tašt ni osion prema nikom.

Oba su svijeta u moru znanja Mu kaplja sićušna,

grijeh vidi, a opet ga iz Svoje blagosti pokriva.

Svijet je ovaj postavio ko trpezu svakome,

pa se za njim i prijatelj i dušmanin pojagme.

Pa ako si pohitio  ka djelima nepravde hrđavim,

otkud da se od Njegove srdžbe smatraš sigurnim?

Kloni se toga da pripisuješ sličnost ili tjelesnost

Onome Kome ne treba džinna i meleka pokornost.

Njegovoj je volji svako pokoran:

i čovjek i ptica, i muha i mrav.

Široko se prostrla dobrote Njegove trpeza,

čak i Simurg na Kaf-planini svoj udio uživa.

On je Blagi, Darežljivi, Onaj koji pomaže,

Gospodar je stvaranja, Koji tajne poznaje.

Svakog veličanja i hvale On je dostojan,

carstvo Mu je vječno, a Bit samodovoljna.

Pa jednom na glavu krunu sreće stavlja,

drugog s trona svrgne da se u prašini valja.

Jednom kapa lagodnosti stavljena na glavu,

drugi nosi otrcanu siromaštva halju.

Za Prijatelja je vatru u ružičnjak preobrazio,

skupinu drugu iz vode Nila pravo u vatru bacio.[1]

Prvo jeste iskaz dobrostivosti Njegove,

a drugo je potvrda Njegove naredbe.

A On ružna ljudska djela vidi sva,

zastorom ih milosrđa ipak pokriva.

Kad prijeteći potegne sablju Svoje presude,

i meleki Njemu najbliži ogluhnu i zanijeme.

Ali kad prostre dobra Svoja po blagodati trpezi,

i Azrail sam poželi da štogod od toga zamezi.

Na pragu Njegove silne milosti i veličine,

svi velikaši smjesta odbace svoje taštine.

Njegovoj su milosti blizu oni u svijetu tlačeni,

odaziva se na molitve Svojih robova skrušenih.

Njemu je znano i ono što se još desilo nije,

milosrđem Svojim tajne neizrečene krije.

Moć Njegova i nebesa i Zemlju održava,

skupom na Dan obračuna On će da presjedava.

Nema sile koja pred Njim neće se pokoriti,

Njegovoj Riječi niko ne može protusloviti.

Vječiti Dobročinitelj dobro prihvata,

On maternicu perom sudbine oslika.

Učinio da Sunce i Mjesec s istoka k zapadu hode,

poravnao je i prostro kopno da stoji ponad vode.

Kad se zemlja tresti stala u groznici i bolovima,

planine je zakucao ko klinove po rubovima.[2]

Kaplji sjemena podari oblik vilinski,

ko osim Njega može po vodi slikati!

U njedra stijenja tirkiz i rubin postavlja,

u tirkiz i rubin boji behar na granama.

Kap iz oblaka spušta do morskih dubina,

u utrobu dovede kaplju sjemena iz slabina.

Jednu kaplju u blistavi biser pretvara,

a iz druge niče stas vitak poput čempresa.

Van Njegovog znanja nije niti zrnce jedno,

vidljivo ili skriveno – Njemu je svejedno.

I mravu i zmiji od Njega opskrba stiže,

i sićušnom i onom bez udova što gmiže.

Voljom Njegovom postojanje se pojavi iz ništavila:

pa ko to još, osim Njega, može da stvara iz ničega?!

Onda će ih opet sve vratiti u nepostojanje,

izvesti ih kada bude Dana sudnjeg okupljanje.

Svijet oko Njegove božanstvenosti ne dvoji,

pred Suštinom Njegovom sve ponizno stoji.

Ponad Njegove Veličine čovjek ništa ne nalazi,

krajnost Ljepote Njegove ne može oko da opazi.

Ptica mašte ne dolijeće do Njegove Biti,

niti ruka uma može opis Njega ponuditi.

U vrtlogu tome mnoge potonuše lađe,

ni dasku se od njih više ne može da nađe.

U mislima o tom meni mnoge noći prođoše,

dok me strava ne prodrma i reče mi: „Diži se!“

Njegovim je znanjem sve obuhvaćeno,

nagađanje svako tvoje o Njemu je promašeno.

Poimanje do dubina Njegove Biti ne stiže,

niti pamet može da Njegova svojstva opiše.

Pa sve da si rječit poput samog Sabhana,

dočarao ne bi opet drugačijost Subhana.[3]

Konja misli u tom pravcu tjerali su odabrani,

no riječima la ahsa[4] su od galopa obuzdani.

Ne može se uvijek kud poželiš jahati,

ponekada primoran si svoj štit spustiti.

Ko na putu duhovnom se zbliži s tajnama,

zatvorena budu za njim vrata povratka.

Na ovoj će gozbi vinom biti pojen tek

onaj što već nesvijesti kušao je lijek.

Sokolu jednom kukuljica na oči navučena,

dok drugi vidi očima ali je perja spržena.

Ne nalazi se puta do Karunovih riznica,

a ako ga se i nađe, onda ti nema povratka.

A ne vole ploviti ljudi morem krvavim

iz kojeg nijedna lađa nikad se ne izbavi.

Ko god ovim krajem želi ipak projahati

njegov konj će biti preslab da ga natrag vrati.

Pa o srcu svome zato promisli,

i učini, postepeno, da se izbistri.

Jer možda te opije miris ljubavi,

pa poželiš ispuniti Zavjet prvotni.

Dotle neka te vode potrage koraci,

a odatle poleti na krilima ljubavi.

Čvrstim ćeš uvjerenjem zderati sve zastore,

preostat će samo zastor Veličine Njegove.

Jahalica razuma ne može kročiti dalje,

zadivljena pred Njim zauzdana staje.

Samo je Pozivatelj ovim putem prošao,

izgubljen je onaj što nije za njim pošao.

Onaj ko ne želi da se drži ovog puta,

predaleko s njega ode, naposljetku zaluta.

Ko na put što nije Poslanikov kreće,

odredištu svome nikad stići neće.

Ne pomisli, Sadi, da se može vrlim biti,

a puta se Mustafinog pritom ostaviti.

Hvala Poslanika

Plemenite ćudi, a osobnošću prekrasan,

poslanik svim ljudima, zagovornik ummeta.

Vođa Božjih poslanika, na putu predvodnik,

onaj kome se Džibril spušta, Božiji miljenik.

Zagovornik ljudima, prvak proživljenja,

vođa uputitelj, nadzornik Dana suočenja.

Sagovornik Božji kojem je kosmos gora Sinajska,

sva su svjetla samo tračak silnog Svjetla njegova.

Siroče što nestvoreni Kur’an nam donese,

nekoliko naroda njime zatvori knjižnice.

Sablju straha isuka kad je tako odlučio,

Mjesec na nebesima je čudesno raspolutio.

Pa kada je u slavi stigao na ovaj svijet,

tresli su se stupovi Kej-Husrevove palače.

Sa la na usnama je srušio u prah Lata,

svojom vjerom poništio sav ugled Uzata.

Ne samo da Lat i Uzat pred njim padoše,

on dokinu Tevrata i Indžila zakone.

Jedne noći on uzjaha pa se diže gore k nebesima,

ugledom i položajem pretpostavljen je melekima.

Hrlio je tako žustro ka blizini Božijoj

da kod Sadre ostavio Džibrila je za sobom.

Gospodar Hrama tad se ovako Džibrilu obrati:

„Priđi bliže, o ti koji Objavu Moju donosiš!

Kad znaš da sam tebi iskreni prijatelj,

zašto od druženja sa Mnom zazireš?!“

A on reče: „Ne mogu da Ti priđem bliže,

izdaju me krila i slabost me stiže!

Ni za dlaku bliže prići ne smijem se usuditi,

znam da Svjetlo Očitovanja krila će mi spržiti.“

Pa ne može nikako ostati u zabludi

onaj kojeg vodi taj plemeniti gospodin.

Zar mogao ikada bih ja dostojno te hvaliti?

Selam neka na tebe je, čovječanstvu vjesnik si!

Meleki neka uvijek tvoju dušu blagosiljaju,

a i tvoje drugove i sve što za tobom pristaju!

Prvo Ebu Bekra, tog starca predvodnika,

pa Omera, nad nepokornim vragom pobjednika.

Pa Osmana, potom, što je bdio smjerno noćima,

četvrtog Alija, što jahaše na Duldul mazge plećima.

O Bože, tako ti prava djece Fatimine,

daj da život ja okončam u vjeri istine!

Pa bilo da Ti odbaciš ili uslišaš moje molitve,

ja ću uvijek stajati čvrsto uz Poslanikove potomke.

Zar iko može umanjiti, o ti koraka sretnoga,

tvoju vrijednost i tvoj ugled na dvoru Živoga!

I ova bi šaka jadnih prosjaka ubogih

da u Kući vječnog mira budu gošćeni.

Ti si onaj koga Bog je počastio i pohvalio,

zbog vrijednosti tvoje Džibril zemlju je poljubio.

Pred tobom su postiđena i visoka sva nebesa,

postojo si dok Adem bješe još vode i zemlje smjesa.

Od prapočetka ti si počelo bivstvovanja,

baš sve što postoji od tebe se grana.

Pa zato i nemam za te prave riječi,

ti si ponad svega što bih mogo reći.

Jer levlake riječ je sasvim dovoljna,

i Taha i Jasin jesu tebi pohvala.[5]

Ovaj Sad, pun mahana, zalud riječi hvale bira,

blagoslovi neka su na te, Poslaniče mira!

Razlog pisanja knjige

Putovao ja sam svijetom na sve strane,

sa ljudima mnogim provodio dane.

Svakoga sam kutka osjetio slast,

sa svake sam žetve uzeo po klas.

Nigdje ipak nećeš naći iz Širaza ljude,

nek Božija milost nad tim krajem bude!

Ljubav prema ljudima moga kraja rodnog

vrati me iz Anadola i tog Šama plodnog.

U povratku iz tog vrta tad osjetih muku

drugovima što se vraćam praznih ruku.

Rekoh srcu: Kada čovjek iz Misira kući krene,

on darove slatke nosi za drugove i voljene.

Bez slatkiša, evo, sad se vraćam vama,

ali zato slatke riječi nosim na usnama.

Ne nosim vam onaj šećer što ga usta sišu,

nosim riječi što će mudri na hartiju da zapišu.

Kad sagradih ovu palaču od zlata,

deset joj otvorih od odgoja vrata.[6]

Prva je kapija pravde, pameti i znanja,

kapija straha od Boga i lijepog ponašanja.

Na iskrenoj vjeri počiva kapija druga,

ona te uči da Istinitom budeš zahvalan sluga.

Treća je kapija ljubavi, pijanstva i ushita,

al’ to nije ona ljubav što te zgrabi i ne pita.

Četvrta je kapija skrušenosti, peta zadovoljstva,

šesta je spomen na čovjeka što mu nikad nije dosta.

Sedma te kapija uči lijepim gestovima,

osma da budeš zahvalan na Božjim darovima.

Deveta kapija je o kajanju i stazi dobrih djela,

a deseta je kapija dove, s njome je knjiga cijela.

U vrijeme sretnog vladara i za dobrih dana,

završih sa srećom knjigu ovu između bajrama.

Na šesto godina kada se još pedeset i pet dopiše,[7]

biseri ovu riznicu krasnu konačno napuniše.

Premda sačinih haljinu ovu urešenu draguljima,

stidan ipak glavu svoju držim među koljenima.

Među nekim školjkama se morskim biser krije,

među žbunjem u vrtu se visoko stablo vije.

Znaj, o ti mudri, čovječe lijepe ćudi,

ne čuh da za mahanama tragaju pametni ljudi.

Ako nemaš od svile i kadife džube,

obući ćeš kakvu halju od tkanine grube.

Ako svile nemaš, tad je i ne traži,

plemenit se u odjeći običnoj pokaži.

U bogatstvu nikad ne bih ugled potražio,

radije bih kao prosjak ruku ispružio.

Slušao sam da će, na Dan straha i nade,

Plemeniti zbog dobrih ljudi i zlima oprost da dade.

Tako i ti, ako ti nešto u mojim riječima smeta,

postupi isto kako će i Stvoritelj svijeta.

Ako makar jedan bejt bude ti po volji,

budi dobar čovjek pa se time zadovolji.

I znaj da su u Perziji kazivanja moja znana,

da ih cijene kao onaj skupi mošus iz Hutana.

Daleko bio tutanj bubnja što strah u meni stvara,

daleko od mene bio i onaj što me ogovara.

Ruže Sa’di donosi u vrt mirisni,

uz šale vedre i onaj biber indijski.

Sve je ovo baš k’o hurma u šećer uvijena,

a kada je otvoriš, u srijedi košpica njena.[8]

Pohvalnica Ebu Bekru Sadu ibn Zengiju

Po naravi svojoj nikad nisam bio sklon

da hvalim vladare što su zasjeli na tron.

Ali spjevah ovo djelo u ime jednoga

da mu bude spomen kod svakog časnoga.

Da kažu: Sadi, što je znao da riječima vlada,

živio je baš za vlasti Ebu Bekra Sada.

U redu je dičiti se životom za njegovog vremena,

i Poslanik se svojedobno sjećao Anuširvana.[9]

Takvoga čuvara svijeta i tutora vjere pravedna

ko što Ebu Bekr Sad je ne bješe još od Omera.

On je prvak plemenitih, kruna najboljih,

pa diči se svijete s vremenom njegovim!

Ako neko od smutnje mrske traži utočište,

mjesto mirnije od njegove zemlje ne može da ište.

Njegov dvor na onu Kuću drevnu[10] sjeća

okruženu ljudima što stižu iz daleka.

Još ne vidjeh da je svojom vlašću, moći i novcima

neko tako posvećen djeci, siromasima i starcima.

Bolan i tužan nikada pred njega nije stao,

a da jadu nesretnika nije kakvog lijeka dao.

Dobročinstva jedino su čemu teži i što traži,

pa njegove želje, Bože, zato vazda Ti utaži!

Premda kruni njegovoj je samo nebo otvoreno,

svoju glavu on ponizno stalno drži oborenom.

Siromahu nije druge nego skroman biti,

vrlina je biti moćan ali se ne osiliti.

Ništa čudno kad podređen čovjek glavu obori,

ali ponizan vladar – e to je pravi čovjek Božiji!

Njegovu će se velikodušnost zauvijek spominjati,

glas o plemenitosti cijelim ga svijetom prati.

Vladara tako mudroga, od roda sretnoga,

svijet ne pamti da je vidio dosad jednoga.

U njegovo doba nećeš sresti ucvijeljene

gdje se žale zbog nepravde njima učinjene.

Sve je pod njim pravedno, sređeno i pristalo,

ni Feridun sam vladao nije tako blistavo.

Temelje je njegove vlasti osnažio sami Bog,

zato jer su slabi u njemu zaštitnika našli svog.

Prostro je nad svijetom sjenu svoje vlasti,

staricu će, ako treba, od Rustema silnog spasti.

Oduvijek se ljudi žale na svoja vremena,

na nepravde koje im je sudbina donijela.

Ali u doba kada sunce tvoje pravde grije,

još se niko na svoj usud požalio nije.

U narodnom blagostanju vlast ti je protekla,

samo ne znam nakon tebe šta li ovaj narod čeka!

Lijepa sudba tvoja i sreća je dobra

i to što Sadi živi baš u tvoje doba.

Jer dok Sunce i Mjesec gore na nebu stoje,

ova će knjiga da bude spomen na ime tvoje.

Vladari koji su stekli za sebe dobro ime

od svojih su prethodnika preuzeli vrline.

A ti si po vladavine svoje prirodi

nadmašio svakog cara što ti prethodi.

Skender je zidom od gvožđa i stijenja

učinio da Jedžudžu puta u svijet nema.

Pred Jedžudžom nevjerstva brana tvoja od zlata načinjena,

bolja je od one Skenderove što je od gvožđa izlivena.

Ko zahvalno o ovoj pravdi i sigurnosti ne priča,

ne imao takav nitkov u ustima jezika!

Kakvo si more oprosta, darežljivosti riznica;

bitisanje drugih na tvom bitisanju počiva!

Tvoje vrline vladarske ne mogu pobrojati,

sve u skromnu knjigu ovu ne bi mogle stati.

Da pokuša izreći tebi punu pohvalu,

morao bi napisati Sadi knjigu zasebnu.

Dobročinstvu tvome ne mogu zahvalom nikad prići,

pa mi jedino preostaje ruke na dovu za tebe dići.

Neka zemlju kojom vladaš uvijek dobra sreća prati,

Gospodar će svijeta uvijek zaštitu ti Svoju dati.

Visoko je na nebu tvoja zvijezda zasjala,

a ugasle zvijezde sve su tvojih dušmana.

Pa neka te ne brine prevrtljivost vremena,

od tih misli po tvom srcu nek ne pada prašina.

Jer kada vladara kakva žalost saleti,

u svijetu se uvijek dese svakojaki neredi.

Srce i zemlja da ti budu sabrani i napredni,

neka carstvo tvoje se nikada ne rastroji!

Da si uvijek mladog tijela ko što si vjere ispravne,

nek slabost srca ko slabost pameti pogodi dušmane!

Nek nutrinu tvoju vazda raduje Istiniti,

On nek tvoje srce, vjeru i zemlju štiti!

Neka ti se Gospodar svijeta smiluje,

jer priče u vjetar su riječi što ja kazujem.

Dovoljno će biti i to da Stvoritelj Slavljeni

u dobrima koja činiš još te više podrži.

Sad Zengi je s ovog svijeta otišao spokojno,

ostavivši iza sebe sina imena dostojnog.

Nije nikakvo čudo što stablo tako čistog korijena

nogama je čvrsto na zemlji a glavom u nebesima.

Zato, Bože, ono mjesto koje prah mu krije,

blagodarna milosti Tvoje kiša nek uvijek mije.

Uspomena na Sada Zengija neka ko uzor traje,

nebo neka svoju pomoć Ebu Bekru Sadu daje.

Pohvalnica prijestolonaslijedniku

Mladić duše čiste ispod sretne zvijezde momačke,

skromnog iskustva vladarskoga, ali pameti staračke.

Znanje mu je veliko a težnja uzvišena,

junačke je mišice i srca prosvijetljena.

Sretnu li je sudbinu darovalo nebo

majci što je takvo odgojila čedo.

Plemenitom rukom more bez vode ostavi,

a Vlašiće s njihovog mjesta na nebu ukloni.

U tebe gleda vlast i uprava cijele države,

velikaši svoje glave prema tebi uprave.

Školjka što je puna sitnih zrna bisernih

ne vrijedi kao ona s jednim biserom golemim.

Jedan takav biser samac jesi i sam ti,

vladarska će kuća tvoja u tebe se uzdati.

Pa na njemu drži, Bože, oko Svoje moći,

ne daj da ga urokljive pogledaju oči!

Za njegovo ime, Bože, nek se svijetom čuje,

i neka ga ljudi vole zato što on Tebe štuje!

U pravdi i pobožnosti istrajnost mu podari,

i na oba svijeta Ti sve želje mu ostvari!

I neka se ne žalosti zbog dušmana ništavnih,

neka mu zbog briga takvih srce zebnju ne osjeti!

Na plodove drveta džennetskog mi sliče:

otac koji je čuven i sin što ime tek stiče.

Znaj da nema sreće nikakve od loze

koja ovoj kući zlo poželjeti može.

O Bože, ovog vladara, koji je prijatelj sirotanu,

i pod čijom sjenom narod živi u blagostanju

još dugo poživi na radost ovom narodu,

i pobožnost sačuvaj u srcu njegovu!

Neka postojano bude vazda stablo njegove nade:

krošnju zelenu, a korijen bijel od rahmeta imade.

A ti, Sadi, ne budi sklon pretjerivanju:

ako imaš nešto reći, dođi i kaži istinu!

Ti poznaješ odmorišta, a vladar zna puta,

na tebi je da govoriš a car će da te sluša.

Glupa li je želja da devet nebeskih prijestolja

nađe se pod nogama onog Gezela Arslana![11]

Ne poželi vladaru nebesa devetera pusta,

već da čelo iskreno on na zemlju spušta!

Lice na tle spusti pred pragom Božijim,

to je ono što se traži na putu ispravnih.

Ako rob si, ova ćeš vrata odškrinuti,

i sa glave kapu ćeš gospodstva skinuti.

Pa onda na pragu Vlasnika Veličine

tuži ko što siromasi pred moćnicima čine.

I ne stani na molitvu u carskoj odjeći,

već odjeni derviški haljetak vuneni:

„Bože, Ti si Onaj Koji moć istinsku ima,

Ti si Onaj Koji brine o siromašnima.

Ja ne osvajam zemlje niti sam zapovjednik kome,

tek obični sam prosjak tu na pragu Tvome.

U svakome dobročinstvu budi mi na pomoći,

jer kako ću inače drugima dobra činiti!“

U noći se Bogu moli kao derviš gorljivo,

iako si preko dana cijelom zemljom vladao.

Dok uglednici čekaju pred tvojom kapijom,

u molitvi čelo svoje smjerno spuštaš na tlo.

Blago tvojim slugama na vladaru pravednom,

blago i Bogu što ima roba iskreno odanog!

Kapija prva
O pravdi, razboritosti i promišljanju

Pripovijest

Priča se tako za jednog vjere velikana,

kojem, ko okom viđena, Istina bješe znana,

Da plašio se uzjahati leoparda nije,

pritom zmijom u ruci kao korbačem vije.

„Božiji čovječe!“, neki njemu je došao,

„Povedi me putem kojim sam si prošao!“

„Šta učini da zvijer pod tobom ponaša se ukroćeno?

Zbog čega je tvoje ime takvom srećom opečaćeno?“

A ovaj će: „To što su mi leopard i zmija poslušni,

ili slon i lešinar, nemoj da te nimalo začudi.

Pa tako i ti pokoran budi naredbi Sudije,

i neće se od tebe zakretati glave ničije.“

Kada vladar pokoran je Sudiji Pravednom,

Bog uz njega bude Svojom pomoći i zaštitom.

Ne može biti da On prema nekome ljubav ima,

a da ga prepusti na nemilost neprijateljima.

Put je ovo, pa ti zato tarikata drži se,

ovom stazom kroči da što želiš postigneš.

Savjetom će ovim da se okoristi

onaj kome Sadijevi stihovi su bliski.

Anuširvan savjetuje Hormoza

Slušao sam da je, dok se s dušom dijelio,

Anuširvan svom Hormozu ovako zborio:

„Ti računa uvijek vodi o sirotinji,

o vlastitom uživanju samo ne brini!

Niko u tvojoj zemlji neće zadovoljan biti,

ako si posvećen jedino vlastitoj dobrobiti.

Pametnom čovjeku nikad prihvatljivo nije

dok vuk je među ovcama da pastir mirno snije.

Pa požuri pomoći svakog nevoljnika,

vladar krunu nosi radi svojih podanika!

Jer narod je korijenje stabla vladarskog,

svako je stablo ovisno, siuko, o korijenu svom.

Da naroda srce vrijeđaš gledaj izbjeći,

inače ćeš vlastiti korijen sasjeći.

Ako Put pravi jeste ono čemu zaista težiš,

znaj da ispravnih staza između straha i nade leži.

Po prirodi čovjeka pamet svjetuje

da se dobru nada i da od zla strahuje.

Pa ako vladara nekog ovo dvoje krasi,

u njegovoj ćeš zemlji mira i utočište naći.

Svakom ko se oprostu nada, on će oprost i ponuditi,

s nadom da će Stvoritelj tako spram njega milostan biti.

Da nepravdu čini takav ne dopušta sebi,

e da mu carstvom nepravda se proširila ne bi.

A ne bude li takva narav vladareva,

ni zamirisati srećom neće zemlja njegova.

I ti ostaješ tamo gdje te valjano zadovolje,

a ako ti se ne sviđa, potražiš mjesto bolje.

Ne pomisli da će sreću da ti zemlja ponudi

u kojoj vidiš da narod svog vladara ne voli.

Ne plaši se sile, moći i tiranije,

boj se onog ko se ne plaši Sudije.

O naprednoj zemlji može samo sanjati,

onaj ko svome narodu srca iskvari.

Propast slijedi gdje nasilje i nepravde se množe,

to pametan svaki čovjek predvidjeti može.

Ne daj da svijet običan pod nepravdom pati,

znaj da je raja potporanj i utočište vlasti.

Pobrini se za seljake zarad vlastite koristi,

zadovoljan će sluga uvijek s više žustrine raditi.

Nečovjek bi bio ako zlo bi činio

onom od koga si mnogo dobra vidio.“

Husrev savjetuje Širvaju

Pričaju da je Husrev svom Širvaji rekao

prije nego što je oči za svijet ovaj sklopio:

„Nastoj da svaka tvoja odluka i namjera

uzme u obzir dobrobit običnog naroda.

Dok se držao pravde i zdravog razuma,

moći ćeš računati na potporu naroda.

Narod vlastiti bježi od nepravednog kralja,

pa mu se diljem svijeta ime i obraz kalja.

Potrajati neće dugo ona građevina

koja počiva na slabim temeljima.

Ne može ti nanijeti štete sablja dušmanska

koliko uzdah iz srca starice ili suza dječija.

Viđao si da lampa koju obori žena huda

zapali vatru koja gradom proširi se svuda.

Niko pod nebesima nije život potrošio pametno

kao onaj ko nad ljudima vladao je pravedno.

Kad dođe vrijeme da takav ode sa svijeta prašnoga,

na turbetu će njegovom ljudi moliti milost za njega.

I dobro i zlo prođe, a i ljudi s njime,

bolje da po lijepom ti spominje se ime.

Onaj ko se Boga boji neka ti narodom upravlja,

pobožnošću njegovom se gradi tvoja država.

Ko zbog vlastite dobrobiti narod zlostavlja

neprijatelj pravi tvoj je, narodna krvopija.

Pogrešno je dati vlast u ruke onima

od kojih je Bog jedino utočište ljudima.

Lošeg neće vidjeti onaj ko na dobro potiče,

a ti ako zlo njeguješ, samog sebe spotičeš.

Pravo sudi i ne gledaj na imetak nečiji,

zlo je biljka koju treba u korijenu sasijeći.

S onim ko nepravdu podržava nemoj strpljenja imati,

takvom treba, čim to prije, sabljom škembe zderati.

Vuku treba glavu odmah odrubiti rado,

prije nego od te glave strada tvoje stado.

Trgovac u rukama razbojnika

Trgovac onaj orobljeni rekao je riječi zrele,

onda kad hajduci u njeg uperiše oštre strijele:

„U pljačkaša drumskog nikad čojstva nema,

napado muškarce naoružane ili na šaku žena.“

Nastavak obraćanja vladaru

Vladar koji trgovce ometa u poslovanju,

grad i vojsku sutra izlaže gladovanju.

Jer pametan niko neće da posluje

u mjestu o kojem se samo loše čuje.

Dobar glas se samo dobrim djelima nalazi,

pa stranog trgovca i poslenika dobro pripazi.

Pravi čovjek putnika će ugostiti iskreno,

zna u svijetu spominjan će biti dobrim imenom.

Jer sigurno skora propast onu zemlju čeka

koju po dobrom ne pamte gosti iz daleka.

Strancu budi prijatelj i putnika ugosti lijepo,

jer on će tvoje dobro ime pronositi svijetom.

Velikodušan i prijazan prema strancu budi,

ali vazda dobro pazi da on tebi ne naudi.

Ne treba se sa strancima zbližavati previše,

nekad se dušmani u odijelo prijatelja preruše.

Neka tvoje okruženje bude valjano počašćeno,

jer ne trebaš se plašiti onog kome je ugođeno.

Pa kad tvome službeniku dođe mirovina,

ti se sjeti prava koja on kod tebe ima.

Ako više za službu nije njegova ruka boležljiva,

tvoja ruka plemenita jednako je darežljiva.

Kazivanje

Nemaj blagosti prema strancu koji smutnju pravi,

iz svoje ga zemlje odmah kući otpravi.

Ali uredu je na takvome srdžbu ne iskaliti,

zlo njegovo će svakako ga kao zla kob pratiti.

Pa ako je taj smutljivac inače rodom iz Perzije,

ne prognaj ga put Jemena, Rusije ili Bizantije.

Ni tamo ga ne ostavi sigurnoga, samoga,

kako ne bi zavio sutra u crno drugoga.

Da ne kažu: „Nek prokleta takva zemlja bude,

ako  šalje ovamo nam tako mračne ljude!“

Upravu neka ti vrše oni plemenite ćudi,

jer kvaran odnos spram vlasti imaju sirovi ljudi.

Za uhljupa nije da se do položaja vine,

dorastao nije poslu, pa samo kuka i brine.

Kad izgubiš povjerenje u nekog službenika,

obavezno postavi njemu nekog za nadzornika.

A ako se ovaj u zlu s nadzornikom združi,

obojicu ih položaja ti smjesta razduži.

Povjerenje ukaži čovjeku koji se boji Boga,

ništa od onog koji se plaši samo žezla tvoga.

Povjerenik neka ti bude onaj ko boji se Pravednog,

ne onaj ko za položaj strepi i stradanja se plaši svog.

Sve ljudi što ima saberi pa ih iskušaj,

od stotinu jedan neće biti pouzdan.

Dva drugara koja veže prijateljstvo prisno,

ne pošalji nipošto skupa u mjesto isto.

Jer mogu li sutra u zlu prijatelji biti:

dok te jedan potkrada, drugi će ga kriti.

A kada se razbojnici jedan drugog boje,

slobodan je prolaz za karavane tvoje.

Onome koga si svojedobno lišio časti i imena

pređi preko starih grijeha poslije nekog vremena.

Želju onom ko se nada bolje je uslišiti

već hiljadu robova bukagija lišiti.

Ako već bez posla pisar tvoj ostade,

ne presijeci njemu makar konop nade.

Jer pravedan vladar svoje podanike drži

kao brižan otac kada dijete svoje ruži:

Istuče te ponekad tako da zaboli,

a nekad ti suze briše dlanom svojim.

Kada blag si – dušman se odmah ohrabri,

kad si srdit – sa tobom se posla ostavi.

Najbolje je kad se strogost pomiješa sa blagosti,

ko puštač krvi što prvo zareže, pa mehlem nanosi.

Budi plemenit, blage ćudi i darežljiv s ljudima,

Bog će prema tebi biti kakav ti si prema njima.

Niko nije došao na svijet da zauvijek boravi,

osim onog ko iza sebe lijepo ime ostavi.

Ne umiru nikad oni što iza sebe ostave

džamije i prenoćišta, hamame i mostove.

Ko iza sebe ne ostavi kakvo dobro trajno,

nije vrijedan da Fatihu uči mu se javno.

Ako želiš da imena i sam budeš znana,

ne prešuti dobro ime starih velikana.

I tebe će spominjati shodno tvojim djelima,

baš kao što danas slušaš o starim vladarima.

Svi su oni istu slavu, želje, težnje imali,

ali jedan za drugim su s ovog svijeta otišli.

Samo što se jednom ime po dobrome spominje,

dok će narod zauvijek drugoga da proklinje.

Neka grijeh te ničiji ne raduje osobno,

ali ako desi se, ispitaj ga podrobno.

Zaborav ko ispriku prestupniku uvaži,

ako traži zaštitu, zaštitu mu ukaži.

Ako prestupnik kod tebe već traži oprosta,

nije pravo da prva greška života ga košta.

A ako niti savjetom neće da se dozove,

sve mu uzmi i bacaj ga tamnici u okove.

Ako ga ni tamnica ni savjet ne izliječi,

nema druge nego zla stablo sasijeći.

Ako greška nečija i nasrdi te snažno,

s kaznom ne prenagliti veoma je važno.

Najlakše je porazbijat rubine iz Badahšana,

samo što im time vrijednost bude proćerdana.

Kazivanje

Sa Omanskog mora je neki čovjek prispio,

što već mnoga mora je i pustinje vidio.

Sretao Arape, Turke, Perzijance i Rumljane,

čiste duše od svakoga naroda primao znanje.

Vidio je svijeta i kitio se znanjima,

putujući naučio družiti se s ljudima.

Tijelom bješe poput kakvog stabla postojana,

ali čovjek siromašan, golać ko gola grana.

Od dvjesto je zakrpa sebi hrku skrojio,

a pod tim je ogrtačem čudnom vatrom gorio.

Sa morske je obale stigao u grad

gdje vladao jedan je vladar velikan.

Po naravi želio je dobro ime steći,

za siromaha imao je uvijek lijepe riječi.

I dočekaju derviša onog sluge kraljeve,

u hamam ga vode da put spere sa sebe.

A kad potom stupi u kraljevske odaje,

na molitvu za blagoslov obje ruke podiže.

Na stubištu carskog trijema on ovako zbori:

„Neka Mudri tebi carstvo vazda srećno stvori!“

„Odakle si, putniče?“, upita ga kralj,

„Šta navede tebe da dođeš u naš kraj?;

Šta je dobro a šta loše kod ovdašnjih ljudi,

pravo kaži, o čuveni po plemenitoj ćudi?“

„O vladaru na zemlji!“, ovaj se odvaži,

„Bog neka ti carstvo pomogne i osnaži!;

Ja u tvojoj zemlji nisam ušao u dom

u kojem je bilo srce ranjeno nepravdom.

I nikoga ne sretoh da tetura od vina,

iako je usput bila mnoga ruševina.[12]

Najljepši je ukras za onog koji vlada

kad niko pod njegovom vlašću ne strada.“

Dok je tako riječi kao dragulje prosipao,

vladar je od zadovoljstva rukave zagrtao.

Tog čovjeka riječi su se kralja dojmile,

pa ga zove bliže k sebi, da ga daruje.

Pošto ga draguljima posu po starom običaju,

upita tuđina o porijeklu i o rodnom kraju.

A kad ovaj život svoj ispriča do detalja,

ispade kako je bolji od najbližeg do kralja.

Sada kralj po glavi misli prebira,

da li postaviti došljaka za vezira.

A opet se plašio da velikaša zbor

dočekao takav bi sud sa podsmijehom.

„Provjerit ću“, pomisli, „njegove sposobnosti,

da vidimo kakav će položaj zavrijediti.“

Gorka tuga u srcu jadnom pusti korove

onog ko se u posao zaleti bez provjere.

Sudija koji promisli prije već presudu zapiše,

kod učenih neće biti predmetom poruge.

Nišani dok strijelu još ti drži ruka,

a ne nakon što je ispališ iz luka.

Od Jusufa ne bi čovjeka čednijeg i poštenijeg,

a trideset je godina trebalo da mjesto vezira dobije.

Vremena vam puno mora zajedno proteći,

pa da nekog poznaješ da bi mogo reći.

S vremenom kralj vrline njegove upozna,

otkri da je čovjek vjernik, čestit i pametan.

Shvati da lijepe naravi je i da ispravno sudi,

odmjerenog govora, vičan poznavanju ljudi.

Nađe da derviš je najmudriji i najljepših manira,

pa mu povjeri položaj ponad velikog vezira.

A ovaj se na djelu pokaza mudar i sposoban,

od odluka njegovih ne bi bola u ljudskim srcima.

Kraljevstvo je počivalo pod perom njegovim,

i niko se na nepravdu i loš sud ne potuži.

Začepio usta je svima sklonim potvori,

jer riječ jednu pogrešnu nikad ne izgovori.

Vidjevši da izdaja je ovom strana stvar,

zavidnik od jeda puca ko kukuruz kokičar.

Obasjano kraljevtsvo je sjajem njegova srca,

a bivši vezir, to videći, u žalosti gorkoj grca.

Kod mudraca ne nađe nijednu mahanu,

pa da može napasti mu neku lošu stranu.

Zlonamjernik će pred pouzdanim mrav pred buretom biti,

uzalud se mrav upinje dasku bačve probušiti.

Kralj imaše robinje dvije lica blistavih,

da mu se u službi nađu uvijek pristalih.

Dvje djevice čedne kao hurije i vile,

kao Sunce i Mjesec su jedinstvene bile.

Kao jedno činila su ta se lica dva,

kao da se isto lice u zrcalu ogleda.

Svojim mudrim i slatkim riječima,

pustio je korijenje kod oba šimšira.

Uvidjevši njegovu lijepu ćud i čestitost,

osjetiše obje prema njemu naklonost.

I u njemu se naklonost spram njih dvije probudi,

ali ne i žudnja kakvu osjete lakomi ljudi.

Pa uskoro za vezira ne bi drugog spokoja,

već da stalno gleda u lijepa lica njihova.

Ako želiš ostati čovjek visoke vrijednosti,

nemoj srce svoje za lijepa lica vezati.

Pa čak ako i nemaš loše namjere,

pazi jer će drugi da ti na tom zamjere.

Bivši vezir načuo je kako stoje stvari,

pa požuri kralju sve reći spletkar stari:

„Ne znam ni kako se zove niti zašto se ovdje krije,

ali u našem kraljevstvu mjesta takvom čovjeku nije!

Lutalice ionako žive krajnje opušteno,

i ne znaju da na dvoru to im nije dopušteno.

Za ovog sam čuo da sa sluškinjama ljubuje,

da izdaji sklon je i da svojoj požudi robuje.

A zbilja je nisko da takav bestidnik,

tvome carskom dvoru ljagu nanosi.

I zar da zaboravim dobrotu vladara,

mirno gledam dok po dvoru razvrat hara?!

Znam da misliš da sam možda sa vijestima prenaglio,

ali u sve što ti ispričah lično sam se uvjerio.

Slušao je jedan od mojih posilnih

da su ga u zagrljaju s robinjom vidjeli.

Rekoh što sam imao, a sad je do kralja

da prosudi kako u tom postupiti valja.“

Cijela stvar je mračnom i ružnom prikazana,

ne vidio zlobnik onaj nikad sretnog dana!

Zlobniku je dosta da se sitnica dočepa,

pa da potpali plamen u srcu velikog čovjeka.

Na vatri koju se tankim treskama potpali

i najdeblje će drvo naposljetku da izgori.

Sve je ovo kralja baš žestoko uzrujalo,

u njemu je ko u kakvom loncu kuhalo.

Derviša je srdit htio da za glavu skrati,

pa ga savjest od namjere takve odvrati:

„Neljudski je pogubiti tako učenog,

ne priliči nepravda trona vladarskog.

Ne obori onog koga si lično podizao,

ne ustrijeli ga pošto si mu luk u ruke dao.

Nepravda je sad tek tako krvcu proliti

onog kome do jučer si nastojo ugoditi.

Tek kad si se uvjerio u njegova znanja,

otvorio put si mu do carskoga divana.

Pa dok u krivicu njegovu ne budeš siguran,

ne kazni ga zbog onoga što priča neko zavidan.“

Tajio je što je sazno kralj u grudima,

znajuć riječi pripisane mudrim ljudima:

Sve svoje tajne, mudri, u srce zatoči,

poslije ih u okove vratiti nećeš moći!

Potajice pratio je derviša ponašanje,

želio je saznati pravo stvari stanje.

Opazi jednom kako ovaj pogledom robinju prati,

pa mu ona na poglede osmijehom svojim uzvrati.

Jer dvoje povezanih srcem i mislima,

i bez riječi jasno govore pogledima.

S ljepoticom ne može da se sve na poglede svodi:

ne može žedan gledati Tigris a da ne priđe vodi!

Pa pošto se kralju sumnje potvrdiše zle,

golem jed i srdžba njega posve obuze.

Ali lijepe naravi i ispravnog stava,

riječima se blagim on dervišu javlja:

„Čovječe dobrog imena, smatrao sam te pametnim,

pa sve tajne svog kraljevstva stoga tebi povjerih.

Smatrao sam da si čovjek razborit i učevan,

slutio nisam koliko si iskvaren i nemaran.

Položaja visokog tako nipošto nisi dostojan,

no kriv nisi ti već moja pogrešna procjena.

Ja sam onaj koji uzvisi crnog grešnika,

u vlastiti sam harem pustio izdajnika.“

Glavu diže i progovori onaj učenjak pravi,

da objasni dobrom kralju kako stoje stvari:

„Savjesti sam čiste i ispravno radim,

ne marim za ljagu koju baca zluradi.

Ni pomislio nikad nisam na takvo nedjelo,

pa ne znam ko ti ispriča ono što se nije desilo.“

A kralj će: „Optužbe sve što iznesoh ove

dušmani će tvoji sad pred tobom da ponove.

Od vezira bivšega slušah ove vijesti,

pa ti sad svoju priču i istinu iznesi.“

Dok se s prstom na usnama kralju osmjehuje,

kaza: „Čudo nije šta god od takvog se čuje!

Zavidni pate videći me na ovom položaju,

jezicima svojim o meni štošta ružnoga laju.

Dušman da će mi biti znao sam istog trena

kada mi je služba ispred njega povjerena.

Zar kralj koji časnu službu meni povjeri,

ne zna da me stalno prate moji dušmani?

Do Sudnjega dana on mi neće biti rad,

jer u mome uspjehu, on gleda svoj pad.

S tim u vezi jednu ću ti priču kazati,

ako imaš vremena ovog slugu slušati.

Ne znam u kojoj knjizi, ali neko zapisa

o čovjeku koji je usnio samog Iblisa.

Pristao bješe i dražestan poput hurije,

ko od Sunca s lica mu se svjetlo prostire.

„Zar to zbilja ti si?!“, čovjek se začudi,

„Kad te vide, da si melek mislili bi ljudi!

Tebi mjesecolikom obrazi svjetlom gore,

pa zašto u svijetu o tebi govore sve najgore?

U najgorem obličju te uvijek zamisle,

na slici u predvorju si tako predstavljen.“

Saslušavši ovo demon ružne sreće,

kroz plač naričući, ovako mu reče:

„To na slici nisam ja, o čovječe iskreni,

ali slikar što kist drži neprijatelj jeste meni.

Sasjeko sam korijen što ih sa Džennetom veže,

pa su zlobni prema meni i osveti stalno teže.“

I moje je ime tako uvijek, kralju, bilo časno,

ali zlobnik o mom dobru ne govori glasno.

Ako vezir zlobu gaji prema časti koju stekoh,

od takvoga zavidnika bježati mi valja daleko.

Ali srdžbe kraljeve ja se ne plašim,

jer hrabar je čovjek koji istinu govori.

Na tržnici nadzornika kada ugleda,

uplaši se samo ko na vagi zakida.

Znajući da moje je djelo ispravno,

ne marim što o meni zbore ogavno.“

Ove riječi kralja samo uzbudiše jako,

pa kraljevsku ruku diže i kaza ovako:

„Tako često zločinac, vještinom jezika,

pokušava oprati se od svog zločina.

Svejedno je šta sam čuo od tvog dušmana,

jer šta činiš gledao sam i vlastitim očima.

Kraj tolikih dvorskih dama, to mi jasno nije,

zašto oku zapeše ti baš robinje one dvije?“

Nasmija se govornik vješti i ovako kaza:

„Jeste, kralju, istina i treba da se sazna!

Ali iza svega stoji jedna fina mudrost sočna,

pa poslušaj, mudra glavo, država ti bila moćna!

Mora da si nekad pukog siromaha spazio,

gdje za kakvim moćnikom gleda žalobno.

Mladosti su moje prošli pusti dani,

u zabavi i igri su posve proćerdani.

Pa ne mogu da odolim kad vidim njih dvije,

s tim licima sa kojih se sva ljepota vije.

I moje je lice nekad rumenilom blistalo,

i moje se tijelo nekad kao kristal caklilo.

Ko noć nekad crna bješe kosa moja kovrčava,

oko tijela vitkog mi se tunika nekad zatezala.

A sad bi mi ćefini još samo pristajali,

sijed sam kao pamuk i stas mi se savi.

U ustima imao sam dvije niske bisera,

zubi su mi bili poput srebrenoga bedema.

A gledaj me dobro sada dok ti ovo govorim:

ispaše jedan za drugim, imam bedem srušeni!

Nije čudo što njih dvije sa sjetom pogledam,

na propalu moju mladost ta ljepota podsjeća.

Iza mene slatke mladosti su dani,

uskoro će i starački biti izbrojani.“

Kad učenjak završi svoje mudro slovo,

kralj se složi da se nema šta reći na ovo.

Pa reče, pritom gledajući prvake države:

„Od ovih riječi nećete naći smislenije!

Jer ljepotu gledati je samo doličan

ko ljepoti ponudi razlog opravdan.

Sreća pa nisam naravi nagle nego razumne,

ne požurih da poslušam njegove dušmane.“

Ko sablju izvlači iz korica začas i bez muke,

pokaje se poslije često, pa vlastite grize ruke.

Pa ne slušaj ono što zbore zavidni,

da se ne bi morao poslije kajati.

Kralj uveća položaj i imetak dobroga čovjeka,

a onog zlonamjernika stiže kazna žestoka.

Zahvaljujući vezirovoj upravi ispravnoj,

o kralju se pričalo lijepo među narodom.

Pravedno je vladao kralj još mnogo ljeta,

ostao je o njemu lijep spomen kod svijeta.

Kad u vjeri živi vladar od kada je rođen,

i u zemlje upravi on je vjerom vođen.

Otišli su ti vladari, takvih nema sada,

spomenuti možeš samo Ebu Bekra Sada.

Padišahu, ti si kao ono stablo džennetsko,

sjena tvoja prostire se sto godina puta okolo.

Ne znam čime te sam sreće zaslužan

da na mene spusti se sjena krila Humina.[13]

„Huma sreću ne donosi!“, mudrac meni reče,

„Prava sreća u sjeni se pravednog vladara steče.“

Ukazao narodu si, Bože, milost Ti,

kad učini da nas ova sjena natkrili.

Pa ponizno Boga molim da potraje ova vlast:

„Ti u sjeni ove loze, dragi Bože, čuvaj nas!“

Savjet

Prije nego se sablje latiš valja porazgovarati,

odrubljenu glavu ne možeš na ramena vratiti.

Moćni vladar koji želi da pravedno sudi,

ne može se povoditi za povikom ljudi.

A oholoj glavi, što nema strpljenja,

vladarska je kruna strogo zabranjena.

Ne kažem ti da u ratu trebaš istrajati,

važnije je u srdžbi se pameti dozvati.

Pametan je ko se u srdžbi suzdržati zna,

budala je ko dopusti da ga srdžba savlada.

Kad navale vojske srdžbe na tebe iz zasjede,

pravde, vjere i straha od Boga nimalo ne ostade.

Ja od srdžbe ne vidjeh vraga gorega,

ona tjera od sebe svakog meleka.

Vladaru

Vjerozakonom zabranjeno nije vodu piti,

ako fetva tako kaže, možeš nekog pogubiti.

Ako vjerozakon traži nečije pogubljenje,

nemoj da te prema takvom takne sažaljenje.

A bude li da poznaješ bližnje njegove,

pomoći ih gledaj i olakšati im nevolje.

Jer zločinci moraju da svoje grijehe plaćaju,

njihove žene i dječica ništa sa tim nemaju.

Snažnim tijelom, moćnom vojskom, slobodno se hvali,

ali na zemlju dušmansku nikad prvi ne navali.

Jer dušman se sakrije u kulama visokim,

a ostane stradati jadni narod obični.

Zarobljenu vojsku zato lijepo pripazi,

među njima nedužan se možda nalazi.

Ako u tvojoj zemlji smrt zadesi stranog trgovca,

krajnje bi nisko bilo od njegovog uzeti novca.

Znaš kada njegovi budu ga oplakivali,

ovim bi ga riječima sigurno dozivali:

„Sirotane, u tuđoj zemlji s dušom si se rastao,

a njihov vladar nasilnik je tvoj imetak pokrao!“

Boj se onog jadnoga bez oca siročeta,

nemoj da te stigne uzdah iz srca djeteta.

Po pedeset su godina neki probali dobro ime steći,

pa na kraju sav trud propa zbog jedne ružne riječi.

Oni što vječne pohvale stekoše dok su vladali,

nikad nisu svijet obični varali i potkradali.

Taman da vlada svime pod kapom nebeskom,

fukara je vladar koji krade od čovjeka imućnog.

Pošten čovjek radije skapava od gladi,

nego da imetkom sirotinje se sladi.

Pripovijest o skromnosti

Priča se o vladaru što je ko pravedan zapamćen,

da nosio je jeftin ogrtač, sa obje strane iskrpljen.

Neko mu reče: „O care moćni, časti goleme,

zašto ogrtač ne nosiš skupi od svile kineske?“

„Ovaj mi je udoban“, kaza, „dobro me pokrije,

sve bi preko toga bilo ružno pretjerivanje.

Ja porez ne uzimam iz imetka ovom narodu

da svoju krunu ukrasim i sebi pružim ugodu.

Ako bih se sad gizdao poput kakve žene,

pred dušmana zar bih muški stao kada krene?

I moje srce puno je želja i raznih nadanja,

ali ne pripada samo meni riznica državna.

Riznica ti puna treba da novcem vojsku održiš,

a ne da sebi bezvezarije kojekakve priuštiš.“

Vladaru

Vojska koja svoga vladara ne voli,

slab je čuvar granica jednoj državi.

Pošto dušman oteo je tvom seljaku magare,

zar da vladar od njega još i desetinu ubere?!

Dušman ote magare, a vladar harač traži,

život ispod takve krune zar za sreću važi!

Nikada nad slabima ne prosipaj sile,

oteti zrno mravu može i obično pile.

Raja je stablo koje treba brižno njegovati,

a ono će onda tebi željenoga ploda dati.

Pa nemoj mu korijenje i pupoljke sjeći,

jer samo budala samom sebi šteti.

Mladost i sreća potraju onim vladarima

koji nisu prestrogi prema podanicima.

Kada podanik tvoj od slabosti padne s nogu,

pripazi se kako će se požaliti tada Bogu.

Ako možeš da blagošću zemlju pokoriš,

zašto da u nozdrvama miris krvi osjetiš?

Ljudskosti mi, ovoga svijeta sve zemlje i prostori

nisu vrijedni da ih kaplja ljudske krvi poškropi.

Džemšidov zapis

Čuo sam da je Džemšid, taj prethodnik sreći,

u stijeni iznad nekog vrela uklesao riječi:

„Krijepili su se mnogi sa ovog vrela duboka,

pa sa svijeta svi odoše u treptaju jednom oka.

Muškošću i silom smo osvajali svijet,

a valja ga ostaviti kad je vrijeme mrijet.

Svi odoše i svaki od njih ostavio je trag,

jednog po dobru pamte, drugi im nije drag.“

Ne zlopati nikada pobjeđenog dušmana,

jer poraz mu od tebe jeste patnja dovoljna.

Bolje da je neprijatelj u tvojim uzama,

nego da krv njegovu poneseš na rukama.

Kazivanje

Slušao sam kako se Darije, od loze plemenite,

nekom zgodom u lovu odvojio od svoje svite.

Trčao je prema njemu iz daljine čoban dobri,

Darije ga ne poznade pa ovako sebe bodri:

„Sigurno je dušman neki što je željan boja,

i odavde probost će ga jablanova strijela moja.“

U kraljevskom luku oštru strijelu napinje,

odlučan da istog trena onom život oduzme.

Čoban onda vrisnu gromko grlom bijelim:

„Neprijatelj nisam, pa mene ne ustrijeli!

Vladaru Irana i cijeloga Turana,

loša sreća od tebe bila odagnana!

Ja konjušar jesam u carskim ergelama,

pa napasam konje po ovim livadama.“

Kada kralju napokon smiriše se grudi,

nasmija se i reče: „Kako krivo sudih!

Bit će da te melek sretni ovog časa posjetio,

jer tetivu svoga luka upravo sam opustit htio.“

Nasmija se pa mu reče čuvar pašnjaka,

„Dobrostivog ne treba uskratiti dobrog savjeta;

Nije dobro mišljenje ni pohvalno rasuđivanje

kralja koji prijatelja od dušmana ne raspoznaje.

Živeći na položaju tako važnom i visokom,

ti morao bi poznavati i malog i velikog.

Jer mene si u stajama svojim često viđao,

rado se o pašnjacima i konjima raspitivao.

Kad ljubavlju vođen pođoh do tebe,

mislio si da me vode loše namjere.

Kao što svakog konja prepozna konjušar,

podanika bi svakog tako trebao znati car.

Teško onom prijestolju i onoj državi,

gdje se čoban pokaže od cara mudriji.“

Savjet mudrog konjušara kad sasluša Darije,

za kesu se svoju hvata da čovjeka daruje.

O odnosu vladara prema puku

Kako bi mogao čuti vapaj onog ko pravdu treba,

kad postelju tebi steru gore u visinama neba?

Pa ne spavaj tvrdo, neka te probudi

kada potlačeni za pravdom zavapi.

Ko da se požali na silnika što do tebe sjedi,

kada svako zlo njegovo ko zlo tvoje vrijedi?

Košulju putnika namjernika nije pas poderao,

nego seljak prosti što je psa sa lanca pustio.

A ti, Saadi, zbilja jesi pravi junak riječi,

pa isuči sablju svoju i pobjedu divnu steci!

Ono što znaš reci, jer ničeg ljepšeg od istine,

a ti mito ne uzimaš niti pravdaš zla i opačine.

Pusti pohlepu, dobar savjet pruži u ovoj svesci,

savjesti čiste i slobodno sad sve što želiš reci.

Neki silnik u Iraku, evo tebi priče,

čuo je siromaška kako na trijemu viče:

„Pred vratima jednim i ti stojiš nadan;

usliši što pred kapijom tvojom moli te jadan!

Ako nećeš da ti srce jadom gori,

srcu potrebitog onda udovolji.“

Duše što za pravdom vape skrhane,

cara svrgnu i otjeraju iz zemlje njegove.

Odmaraš u podne u sjenovitom saraju,

da na suncu peku se natjero si raju.

A Bog će zahtijevati da se pravdu vrati

onima što vladar silnik za nju ih uskrati.

Kazivanje

Jedan od velikana što čistoti su blizu,

pričao mi nekad o Ibn Abdul-Azizu.

Takav je dragulj, kažu, nosio na prstenu,

da ne bi mušterije da mu plati cijenu.

U noći bi pomislio da to neka zvijezda blista,

na dnevnom svjetlu se cakli poput bisera čista.

Sudbine voljom dođe jednom sušna godina,

povila se od gladi ko srp leđa ljudima.

Kad uvidje kako narod muči se i pati,

nije mogo mirovati u svojoj palati.

Kad narod žeđ mora otrovom gasiti,

kako tebi može čaša čiste vode prijati?

On naredi da se proda prsten skup i predivan,

pa tim novcem pomogne se fukaru i siročad.

Sav je novac potrošio u sedmici dana,

pomažući nevoljnika, dužnika i sirotana.

Uskoro ga dvorjani neki počeše koriti:

„Takav prsten nikad više nećeš dobiti!“

Goreći kao svijeća i kao kiša plačući,

vele da im u odgovor on tada poruči:

„Kad su ljudi na muci jer godina izda,

neprilično bilo bi da se vladar gizda.

Meni prsten bez dragulja sasvim dobro stoji,

važnije je da ne pate podanici vjerni moji.“

Mudrost

Blago onom kome je dobrobit naroda važnija,

već vlastiti raskošan život i uživancija!

Jer nijedan valjan čovjek, od pameti i vrline,

ne može sretan biti dok drugi od tuge gine.

Ako vladar mirno na prijestolju spava,

ne umišljaj da sna ima sirotinja raja.

A ako vladar cijele noći nad državom bdije,

narod njegov sigurno mirne snove snije.

Bogu hvala pa se ovog puta ispravnog,

naš atabeg Ebu Bekr stalno drži valjano!

Pa u Farsu smutnji više nema traga,

sem od kao Mjesec dražesnoga vraga.

Kazivanje

Pet bejtova u ušima još mi odzvanja,

što na sijelu sinoć ih pjevač zapjeva:

„Sinoć mi je život bio baš milina,

u mom krilu djeva ležala je fina.

Sneno lice gledah, ljepotom opijen,

rekoh da joj stasom čempres ravan nije.

Hajde, na tren, poput cvijeta snene oči otvaraj,

kao ruža nasmiješi se, kao bulbul zapjevaj!

Vragolanko, noćas tebi nema sna,

ustaj, dušo, iznesi nam vina rumena!

Pospanim me pogledom ona mrko pogleda:

Vragolankom zoveš me, a tražiš da ne spavam!“

Ima knjiga što kazuju o starim vladarima,

pa posebno mjesto Talka ima u njima.

Pod vlašću sultana zdravoga u duši,

nije bilo nepravde da nekoga guši.

Niko nije smio drugom nanositi zlo,

njegovo će vrijeme po tom biti pamćeno.

On se jednom pojada nekom čovjeku srčanom:

„Svoj sam život potrošio posve pogrešno!

I vlast i čast prođu, jer svima nam valja mrijet,

a samo siromah ima šta ponijeti na onaj svijet.

Ja bih da se sklonim i posve predam ibadetu,

kroz dane svoje preostale da popravljam štetu.“

Mudraca srca prosvijetljenog to uznemiri jako,

pa on reče: „Dosta, Talka! Ne govori tako!

Jer tarikat nije drugo nego služba ljudima,

a ne tespih i serdžada niti derviška haljina!

Ti ostani slobodno na tronu sultanskom,

ako ćeš od srca biti morala derviškog.

Opaši pojas dobre volje spram siromašnih,

prođi se riječi ispraznih i ulagivačkih.

Jer tarikat djela traži, a ne prazne riječi,

dobro djelo nećeš šupljom pričom steći.

Velikani naši što su čiste vjere i puta bili,

pod ogrtačem mehkim su košulju grubu krili.“

Kazivanje

Slušao sam da je jednom vladar Bizanta,

zaplakao ispred nekog učenog čovjeka:

„Neprijatelj svu mi zemlju moju oduze,

ne ostade mi osim ovog grada tvrđave!

A toliko trudih se da sutra moj sin

u vlasti nad narodom mene zamijeni.

Ali sada zavlada dušman od loze zle,

pa uzaman su bile moje težnje sve.

Šta da mislim, gdje da lijeka nađem sebi,

da mi duša od žalosti napustila tijelo ne bi?“

A mudrac će njemu: „Čemu sav taj plač?

Trebao bi plakati što glupo razmišljaš!

Plači, brate, zato što stvarno je grehota

da protratio si veći i bolji dio života.

I ovo što imaš ti je više nego dosta,

jer kad odeš sa svijeta, on drugome osta.

Svejedno je li ti sin pametan ili budala:

kad odeš, briga o njemu sa tebe je spala.“

Cijeli svijet ti zalud sabljom pokoriti,

kada sve to uskoro ti valja ostaviti.

Ne dopusti da te tron i kraljevstvo opije,

jedino koje ostaje kraljevstvo je Božije.

Vidiš li ovdje ijednog od careva perzijskih –

Feriduna, Zahaka ili Džema – da su ostali?

Uzalud se vječnom životu nadati,

kad o tome čovjek može samo sanjati.

Koliko god za sobom ostaviš srebra i zlata,

sve će to da propadne kroz period kratak.

Samo onom ko iza sebe trajno dobro ostavi,

i nakon smrti će stizati milost i blagoslovi.

Kad velikan za sobom ostavi dobro ime,

ljudi srca će reći da nikad ni otišao nije.

Zato stablo dobročinstva brižno uzgajaj,

ako sutra s njega želiš jesti plodova.

Budi dobročinitelj, jer sutra na Dan suđenja,

staništa će se dijeliti shodno dobrim djelima.

Što je neko u dobročinstvu otišao dalje,

Bog ga u Svom dvoru na bolje mjesto šalje.

A podmukli onaj koji samo o zlu radi,

ne može se nadati tamo lijepoj nagradi.

Pa neka onda u žalosti grize svoje ruke dvije:

pećnica je vrela bila – ispekao hljeba nije.

Znaš kad dođe ljetine sabiranja vrijeme

da se kaje ko lijen bješe posijati sjeme.

Kazivanje o nepravednom caru

Neki mudar čovjek, tamo nakraj Sirije,

u pećinu se povukao da u njoj samuje.

Strpljivo, dok na mračnom mjestu samuje,

otvarao je riznicu zadovoljstva Božijeg.

Slušao sam da ga zovu Prijateljem Božjim,

jer on bješe anđeoska narav u ljudskoj koži.

Uglednici dolaziše na njegove kapije,

dok on nikad kod njih niti povirio nije.

Čovjek spoznaje i čistog srca uvijek nastoji,

da kroz dijeljenje i siromaštvo pohlepe se očisti.

Svakog trena požudna bi duša nešto htjela;

susprežući je, ko prosjak ide od sela do sela.

Krajem gdje je živio ovaj starac savjesni,

vladao je tada neki vladar zli i objesni.

Grabio u pandže silništva je svoga,

gdje god bi ugledao nekog nemoćnoga.

Rušitelj bješe, bez milosrđa i imalo milosti,

pa gorčinom svoje duše svima život zagorči.

Bježao narod od nepravde iz zemlje njegove,

pronijeli mu po zlu ime u daleke krajeve.

A onima što bjehoše nemoćni da pobjegnu,

ostalo je samo da ga u potaji proklinju.

A gdje ruka nepravde zavladala bude,

rijetko srećeš vedre i nasmijane ljude.

Svratio bi katkad da onog šejha posjeti,

ali šejh ga nije htio očima gledati.

Pa mu vladar jednom reče: „O ti blagoslovljeni,

zašto me se tako gnušaš i okrećeš leđa meni?“

I upita još ga: „O ti mudrače dobre sreće,

mržnju tvoju prema meni šta to pokreće?

Jer ja tebi zbilja jesam ko prijatelj naklonjen,

pa zašto si prema meni dušmanski nastrojen?

Sve da me ne priznaješ za zemlje gospodara,

valjda vrijedim više nego obična fukara!

Ne kažem da me trebaš čekati s počastima,

ali budi prema meni kakav si prema drugima.“

Te riječi uzburkaše u pobožnjaku krv,

pa srdito reče: „Sad me, kralju, čuj!

Ti iz ove zemlje tjeraš njene ljude,

zar odlazak naroda da drag meni bude?!

Neprijatelj si naroda koji je meni drag,

zar njihovog dušmana da pustim na prag!

Da te volim zašto da se pretvaram,

kada Bog te smatra za Svog dušmana!

Ti ne trebaš meni ruku ljubiti i cmakati,

bolje ti je narodu mom dragom pomagati.“

Jer ko Boga voli, sve da kožu mu s leđa deru,

dušmana svojih prijatelja ne voli niti zeru.

Kako samo mirno spava onaj srca kamenog,

a narod u nesanici zbog belaja teškog svog?!

Pa, moćniče, ne tlači one niže i slabije,

zauvijek na istom pravcu svijet ne ostaje!

Slabašnom i nejakom nikad ruku ne zavrći,

jer ako se snagom opaše, posve će te dotući.

I ljudima nipošto ti zlobno nogu ne podmeći,

takav kad jednom padne, niko ga neće pridići.

Nikad ne potcijeni snage svoga dušmana,

viđao sam čitava brda od sitnog kamenja.

Gledao si kako sitni mravi, kad se okupe,

znaju da rastjeraju i one moćne lavove.

Jedna dlaka nije jača od svilene niti,

ali će u pletenici čvršće od lanaca biti.

U tuđe se poslove nikad nemoj uplitati,

jer kad jednom padneš, sve će da se vrati.

Dobre jarane je bolje nego novce imati,

bolje prazna kesa nego narod kinjiti.

I nikada ne omalovaži djelo nečije,

sutra možda njemu ti pod noge dospiješ.

Savjet

Izdrži, o slabi, tlačenje i silu moćnijeg,

dok jednog dana od njega jači ne postaneš.

Visokim duhom se uzdigni iznad prznice,

visok duh je vazda bolji od snažne pesnice.

Suhim usnama potlačenog kaži da se nasmiju,

osmjehom će nasilniku sve zube da razbiju.

Ujutro, uz lupu doboša, beg je pod čadorom ustao,

ne pita se kako je vani stražar svu noć dugu proveo!

Samo o svojoj robi brine vođa karavana,

baš ga briga da li leđa žuljaju hajvana!

Znam da ti nisi čovjek koji se lasno oklizne,

ali kad vidiš posrnulog, što ga ne pridigneš?!

A sada ti moram jednu priču reći,

preko nje bi prava šteta bilo preći.

O milosti prema slabima kad si moćan

Jedne godine Damask pogodi strašna glad,

da su mnoga prijateljstva zbog nje propala.

Nebo je prema zemlji toliko škrto bilo,

njive i palmike nije ni kapljom poškropilo.

Presušiše vrela sva stara tisuće ljeta,

ne ostade vode osim suze siročeta.

Ništa se tada nije vilo iz odžaka,

sem jecaja udovica i sirotih djevojaka.

Gledao sam drveće golo ko fukara,

osušila se i savila grana nekad prava.

Poharala suša sve voćnjake i proplanke,

skakavci pojeli ljetinu, a ljudi skakavce.

U tom stanju k meni prijatelj dođe stari,

samo još su kost i koža od njega bili ostali.

A nekada bješe on čovjek imućan,

Bog mu dade imetak i visok položaj.

„Prijatelju vrli moj“, upitah ga ja,

„kakva li je tebe, kaži, snašla nevolja?“

„Gdje je tebi pamet?“, ukori me glasno,

„Zašto pitaš ono što ti je već jasno?

Zar ne vidiš da nevolja pritisla je žestoka,

da glad ljuta i žestoka poubija svakoga!

Već odavno s neba ne pade nam kiša,

a vapaje naše nebo neće da usliša.“

Rekoh na to: „Po tebe toliko loše nije,

otrov ubija tamo gdje opijuma nije.

Ti imaš novca, makar i jesu pritisle nevolje,

strah od kiše galebu nikako ne pristaje.“

Namršti se na me ovaj čovjek vrijedan,

pogleda me kao što budalu se gleda:

„Makar se čovjek i dočepa sigurne obale,

opet će žaliti drugove što se u moru podave.

Ublijedio nisam što sam hljeba gladan,

već od jada, gledajući prosti narod jadan.

Pametan zazebe od na ranu pogleda,

pa bilo na svoju ili ranu drugoga.

A ja sebe smatram zdravim čovjekom,

pa zadrhtim kada vidim ranu kod nekog.

Kako zdravi može biti zadovoljan,

ako oko njega sve je čovjek bolan?

Kada vidim da pojesti nema šta fukara,

zalogaj što ga žvaćem se u otrov pretvara.

Ako ti prijatelj leži u zindanu studenom,

zar mogao bi da uživaš u vrtu mirisnom?“

Kazivanje

Nezadovoljstvo naroda noćni požar potpali,

u kojem, kažu, pola grada Bagdada izgori.

Jedan Bogu zahvaljuje sred požara ljuta,

zato što mu vatra dućan ne proguta.

Iskusni mu čovjek reče: „Sljedbeniče strasti,

jedina je tvoja briga kako sebe spasti!“

Ne smeta ti, očito, da gradovi gore,

samo ako vatra tvoje zaobiđe dvore.“

Mudrost

Samo onaj kamenog srca hranom će da se sladi,

znajući da njegov bližnji umire od ljute gladi.

Kako imućnom ne stane u grlu zalogaj,

kad zna da siromah od gladi skapava?!

Kad sretno kući s puta stigne pravi prijatelj,

on ne spava mirno dok se zaostali ne vrate.

Dobrog i brižnog vladara u srcu zaboli,

kad vidi da kenjac drvosječe u blatu zaglavi.

Onom ko želi živjeti ispravno i u sreći,

dovoljno je da se drži Saadijevih riječi.

O plodovima pravde i posljedicama nepravde

Ako slušaš, ovaj ti savjet malo biti neće:

onaj ko trnje sadi, ne može brati cvijeće.

Jesi li več čuo za one careve Perzije,

što su nad narodom provodili nasilje?

Ne potraja dugo takvih veličina,

tlačenju seljaka brzo kraja ima.

Gledaj u kakvoj zabludi silnici umriješe:

svijet, evo, postoji, a njihove sile nestade.

A blago li pravednom na Dan suđenja,

u hladu će sjediti Božijeg prijestolja!

Narod koji se valjano drži Božije riječi,

pravednoga vladara će ko nagradu steći.

Kad je srdžba Božija na neki narod velika,

vlast kod takvih dopadne u ruke silnika.

Dobri ljude paze da Njega ne nasrde,

jer Boga žestoko razljute nepravde.

Znaj da vlast i veličina dolaze od Njega,

a zbog nezahvalnosti sve to brzo propada!

Pa ako si zahvalan na imetku i vlasti,

nadati se da ta sreća neće propasti.

Budeš li silnik dok na visokoj sjediš stolici,

na kraju ćeš završiti kao prosjak obični!

Po vjeri je haram spavati vladaru,

ako zna da muka neka satire fukaru!

Neka narod od zla tvoga vazda ima mira,

puk je stado što vladara treba ko pastira.

A nekad se – sačuvaj, Bože! – pastir u vuka pretvori,

pa zlopate i tlače narod ti vladari zlotvori.

Loše je završio i krivo je mislio,

onaj ko je podanike svoje tlačio.

Jer narod će svaku muku i tlačenje izdržati,

pa će se ime nasilnika dugo po zlu spominjati.

Ako ne želiš da nakon smrti budeš proklinjan,

gledaj vladati ispravno i da si vazda pravedan!

Kazivanje

Kažu da negdje na granici zapadnoj

bijaše neki vladar sa sinova dvojicom.

Sinovi bili hrabri, stasiti, pristali,

učeni i dobri, a sa mačem vispreni.

Ali otac je smatrao da su naravi nasilne,

uvijek radi da se kakvu kavgu zametne.

Pa ostavi da se nakon njega zemlju podijeli,

po polovicom da vladaju onda njegovi sinovi.

To uradi da bi sukob među njima spriječio,

kako jedan ne bi drugom sabljom prijetio.

Tako otac ovosvjetske dane svoje zapečati,

Stvoritelju duša se onda slatko i rado vrati.

Prekinula sudbina uže njegovih nada,

jer smrt kada dođe, više ti nema rada.

I nađe se zemlja pod vlašću dvojice kraljeva,

a riznica je punih bila, vojska joj bezbrojna.

Vodeći se mišlju da je tako najbolje,

vladari su načine vlasti odabrali svoje.

Jedan put pravde odabra, želeći dobar glas,

drugog imetak zanima, pa mu je silnička vlast.

Jedan je blagost uzeo za životno načelo,

pomagao sirotinju po kraljevstvu cijelom.

Zemlju je gradio i hljeb u ruke pružao narodu,

o vojsci brinuo i za siromašnog dizao nastambu.

Žalio nije iz riznica vojsku plaćati,

da narodu svaki dan u dobru prolazi.

Veselje se širilo tada na sve strane,

baš kao u Ebu Bekra Sada sretne dane.

Tog vladara našeg mudrog, koji sreći vodi,

stablo nada njegovih nek’ vazda plodom rodi!

Slušaj dalje o mladiću onom čestitom,

pohvalnoga djela i morala odličnog.

Blag prema uglednom i prema sirotanu,

slavio je Boga revno i noću i danju.

Ni bogat kao Karun tamo ne bi imao straha,

u zemlji pravdenog kralja i sitih siromaha.

Za tih sretnih dana u zemlji njegovoj,

ni trnom lista ruže srce nije ranjeno.

Njegovo se kraljevstvo iznad drugih izdiglo,

vladari su spuštali pred njim glave pokorno.

O sudbini drugog brata sada poslušaj,

čovječe dobre sreće i puta muškoga!

Dvje tisuće osamnaeste godine po Miladu,

na bosanski prevedeno u na Bregavi gradu.

Hajr od ovog pred dušu mom ocu Džemalu,

i njime još, Bože, obraduj dobrog Puzića Alu.

[1] Prijatelj (Halill) je poslanik Ibraham/Abraham, odnosno aludira se na dobro poznatu kur’ansku i biblijsku pripovijest o

[2] Aluzija

[3] Sabhan-Subhan

[4] La ahsa – hadis

[5] Obavezno pojasniti levlake, Taha i Jasin

[6] Aludira se na deset pjevanja odnosno deset poglavlja Bustana. Inače, izraz terbiyyet, ovdje preveden kao odgoj, u sufijskoj terminologiji podrazumijeva duhovni odgoj, poduku sufijskoj etici.

[7] Dakle, knjiga je završena 655. godine po Hidžri.

[8] Hoće se kazati da kazivanja i priče iz Bustana uvijek imaju skrivenu duboku poruku i smislove za kojima valja tragati.

[9] Navesti hadis i objasniti

[10] Kaba

[11] Svakako ubaciti komentar

[12] Objasniti harabat

[13] Objasniti Humu