Od 12. do 14. stoljeća n.e. – alkemija latinske Europe

Tokom 12. stoljeća kršćanski Zapad prekinuo je sa navikom koja se pokazala izuzetno neproduktivnom, zanemarivanja, ignoriranja i otvorenog neprijateljstva prema drevnim i stranim civilizacijama i znanjima. Kršćanski učenjaci, naročito privučeni procvatom muslimanske Španije i Sicilije, tamo su, na licu mjesta, prevodili djela, kako sa arapskog tako i sa grčkog jezika, od kojih su im se mnoga mogla učiniti poznatim, ali isto tako, za veliki broj, uključujući djela iz domena alkemije, nikada do tada nisu ni čuli. Zapadna alkemija definitivno je razvijena iz muslimanskih izvora (nakon prijevoda Kur’ana na latinski 1143., priče o Halidu ibn Jezidu 1144., te Hvarazmijevog djela Algebra 1145.). Ogroman broj alkemičarskih natuknica u djelu Thomasa Aquinasa (Tome Akvinskog, 1235.-1271.), te iz komentara na Aristotelova djela koje je napisao Albertus Magnus (Sv. Albert, 1200.-1280.), jasno je da je tema i u 13. stoljeću još uvijek izazivala pažnju i imala puno poklonika. Albertus je očevidno poznavao djelo Ibn Sinaa i ostalih muslimanskih autora koji su na njega ostavili znakovit utjecaj; njegovo ukupno djelo o ovoj vještini koje je zaista obimno, karakteristično i po tome što je svaku tvrdnju pokušavao razjasniti koliko je god moguće, a bio je vjerovatno prvi europski alkemijski autor koji je u svome djelu De rubus Metallicis et Mineralibus iz 1214. spomenuo koncept izdisanja, te među prvima koji su na Zapadu primjenili sumpor-živa teoriju porijekla metala.

Njegov suvremenik, Roger Bacon, vjerovao je da se od alkemije itekako ima šta naučiti, pogotovo u praktičnom, kemijskom domenu. Njegovo zanimanje bilo je čisto eksperimentalno dijeleći alkemiju na njen teorijski ili spekulativni i praktični ili operativni aspekt. Ovo, novo ili ponovno uvođenje alkemije u Europu karakteristično je po usponu onoga što Hopkins naziva pseudo alkemijom, odnosno pojavom cijelog niza ljudi koji su se zanimali za alkemiju, proučavali literaturu i radili na alkemičarskim recepturama u svojim laboratorijima, ali nisu znali ništa o njenoj vrijednosti. Te neznalice, kaže Pertney, trošili su godine svojih života u laboratorijima bez ikakvog uspjeha u primjeni bilo kojeg od hermetičkih načela. Nakon mnogo bezuspješnih i jalovih godina, povrijeđene taštine, posramljeni neuspjehom, pokušavajući obeštetiti se počeli su govoriti najgore o onome u čemu sami nisu imali uspjeha. (Pernety, J.A.J., The Great Art). Europska alkemija tako, lišena je svoga intrigirajućeg mističkog aspekta, svedena na čisto fizičku znanost proizvodnje zlata. Ovakvo pogrešno tumačenje, tvrdi Hopkins, isplivalo je na površinu zbog toga što nije bilo genijalnog uma (Džabir/Geber), da porodi novu alkemiju u Europi, nije bilo novih otkrića iz muslimanskih laboratorija da utisnu vrijednosti alkemija na praktični svijet, izgledi alkemije bili su beznadežni u znanstvenim istraživanjima prirode tvari, bili su zaista jadni. Vjerovatno najveći alkemičarski um 13. stoljeća bio je Thomas Aquinas. Njegova lična istraživanja bila su svedena na minimum, ali su zato njegovi komentari Velikog Djela imali veoma veliki utjecaj na njegove suvremenike. Osnovna funkcija alkemičara, piše Aquinas, je preobražaj metala, to jest, nesavršenih, na pravi način i bez obmane. (Taylor S.F. Alchemy). Nije iznenađujuće stoga, da kada su se i najveći umovi vremena posvetili komentariranju Velikog Djela da je za njima uslijedio veliki broj ljudi koji su bili spremni okušati se u njegovom praktičnom segmentu, te se alkemija u u Europi 13. stoljeća širila poput pozitivne zaraze, sve do 1661.

Grčka alkemija Venecijansko-pariškog rukopisa, koji se pojavio u Španiji oko 1150., u vidu obimnog prijevoda, čiji autor je Gerard iz Cremone, imala je veoma malo utjecaja na ar-Razija i ostale Arape. Do 1250. alkemija je, čini se, već toliko bliska znanstvena oblast da je postalo moguće pisanje i izvjesnih enciklopedijskih djela, poput onoga Vincenta iz Beauvaisa, koji o njoj raspravlja prilično razumljivim jezikom, a prije 1300. ona je predmetom o kojemu raspravlja i engleski filozof i znanstvenik Roger Bacon i njemački filozof, znanstvenik i teolog Albertus Magnus. Teorijsko proučavanje alkemije, činilo se proučavanjem kemije, jer europski jezici nisu imali neovisne riječi kojom bi opisali znanost tvari, nego se proučavala u kontekstu drugih formi promjene, na primjer, kretanja projektila, starenja čovjeka i sličnih aristotelijanskih koncepata. S druge praktične strane postojali su i zanatski priručnici sa recepturama; međutim, radovi Bacona i Albertus Magnus donose raspravljaju promjenu u kemijskom smislu, a Bacon alkemiju čak smatra općom znanošću prirode za koju gaji velike nade. U svakom slučaju, kada je konačno postalo jasno da je prevashodan cilj alkemije proizvodnja zlata, Europljani su prestali pružati otpor i otvorili su se prema znanjima iz ove oblasti.

Neke od najzanimljivijih alkemičarskih rasprava potječu iz 13. odnosno 14. stoljeća. Pretiosa Margarita Novella Petrusa Bonusa iz Ferrare (oko 1330.) zorno odražava utjecaj skolasticizma i njegove tripartitne strukture. Peter prihvata mogućnost preobražaja te tvrdi da je proces izuzetno jednostavan te da ga je moguće naučiti za veoma kratko vrijeme, a u isto vrijeme priznaje da nikada sam nije uspio proizvesti zlato. Džabirova (Geber) Summa perfectionis čak detaljno opisuje laboratorijske procese i alkemičarsku opremu, a Precious Pearl poziva se na sumporono-živinu teoriju kao osnovu razumjevanja prirode metala, a alkemičare upućuju na matematički precizan odnos ta dva metala u cilju ostvarenja Velikog Djela, te na značajne izmjene u destilacionoj tehnici. Uvođenjem pojma i faze kondenzacije prvi put počinje etapa dugog kuhanja, što Džabir potvrđuje promjenom opreme i procedure, te detaljno opisuje kondenzacijsku aparaturu.

Najveći utjecaj na Zapadnu civilizaciju imali su svakako samostani, odnosno zajednice isposnika. Srednjevjekovni alkemičari bili su u mnogim slučajevima klerici – i to učeni klerici – iz jednostavnog razloga jer su oni bili jedini koji su u to doba znali čitati i pisati, a alkemija je neophodnim podrazumjevala ove dvije osnovne discipline. Do 1350. alkemičarski traktati, ali i veliki broj knjiga sumnjivog kvaliteta, pa čak i sadržine, ispunili su scriptoriume. Jedan od autoriteta piše i o neslaganju i razmiricama između dvojice Arapa, Jahjaa Abindinona i Gebera Abinhaena (što su najvjerovatnije dvije verzije istog imena Džabir ibn Hajjan). O najpoznatijem džabirijanskom djelu u Europi, Zbir Savršenstava, sada se govori kao o autentičnom europskom djelu pod nazivom Summa Perfectionis, autora latiniziranog imena, Geber. Otprilike u isto vrijeme počinju se pojavljivati i pisana iskustva zaista autentičnih europskih autora, poput čuvenog djela pariškog javnog bilježnika Nicolasa Flamela (1330.-1418.), koji je tvrdio da je usnio okultnu knjigu, potom je pronašao, s uspjehom je dekodirao uz pomoć znanstvenika, Jevrejina koji ga je podučio mističkoj jevrejskoj znanosti Kabbale. Godine 1382. Flamel tvrdi da je uspio realizirati Veliko Djelo (proizvodnju zlata); činjenica je da je iznenada postao bogat i da je njegovim donacijama održavana nekolicina crkava.

Alkemija 14. i 15. stoljeća pokazuje znakovito narastajući interes za alegorijske i mističke teme. Thomas Nortonovo djelo Ordinall of Alchimy (1477.) je gotovo čisto pjesničko djelo o temi jogunaste prirode Djela, potrebi vrline za njegovo uspješno okončanje s jedne, a sa druge strane predstavlja zakriveni opis cjelokupnog procesa. U isto vrijeme pojavljuje se i veliki broj tekstova protiv alkemije, sa neukusnim i nepristojnim karakterizacijama alkemičara, poput Chaucerovog Canon’s Yeoman’s Tale (oko 1390.), pa čak i na službenoj razini papinskim bulama, Ivana XXII (1317.) i kraljevskim odlukama, Henryja IV. Engleskog (1404.), koje neposredno pogađaju sve koji se bave proizvodnjom zlata. Bez obzira ili čak, uprkos tome, sredinom 13. stoljeća, Roger Bacon, u svojim djelima u potpunosti prihvata mogućnost metaličkog preobražaja i podsjeća na mnogostruke koristi koje bi čovječanstvo iz toga moglo imati za ublažavanje općeg siromaštva. Za njega je alkemija bila eksperimentalna znanost, te u svom djelu Opus tertium (1267.) on tvrdi da, iako mnogi primjenjuju čisto alkemijske procese, veoma je mali broj onih koji znaju kako načiniti metal a još manje onih koji znaju kako načiniti lijek za dugovječnost. O istome raspravlja i Baconov mlađi kolega i savremenik, Arnold iz Villanove (1214.-1313.). Alkemičar Ivan iz Rupescisse (polovinom 14. stoljeća) insistira da je jedina svrha alkemije dobrobit čovječanstva.

Voda života (aqua vitae, alkohol) otkrivena je nešto prije 1300., nakon čega su se neki ljekari i nekolicina alkemičara okrenula eliksiru života kao svome primarnom cilju istraživanja. John iz Rupescisse, katalonijski isposnik koji je pisao oko 1350., propisuje doslovno isti elksir za oplemenjivanje metala i čuvanje zdravlja. Njegovi nasljednici multipliciraju eliksir, koji time gubi svoju jedinstvenost i konačno postaje sasvim novi lijek, često za osobita oboljenja. Medicinsku kemiju osmislili su muslimani, ali ona svoje prve pro et contra doživljava u Europi. Pojavom Paracelsusa (1493.-1541.), koji je bio ogorčeni protivnik medicine, kako se ona poimala u 16. stoljeću, i jednako revnosan zagovornik narodnih i kemijskih lijekova. Do kraja 16. stoljeća medicina se podijelila u dva tabora za i protiv Paracelsusa, a alkemičari se masovno okreću farmaciji. Paracelsianska farmacija vodila je ka modernoj kemiji, ali je proizvodnja zlata i dalje zadržala znakovit dio zanimanja, iako sa nešto promjenjenim metodima. Stječe se utisak da su mnogi vladali tajnom pravljenja zlata, ali isto tako i da su je mnogi naslijedili od drugih, odnosno da do nje nisu došli vlastitim iskustvom. Ilustracije koje su u najvećem broju slučajeva sastavni, neizostavni i glavni dio knjiga, iako su od ranije imale ogroman značaj, u ovom vremenu stekle su osobitu popularnost, a ilustracije iz djela Splendor solis, koje su mnogo kompleksnije nego sam tekst, te predstavljaju izazoz čak i modernim istražiteljima ovog fenomena.

Od 15. do 17. stoljeća n.e. – moderna alkemija

Cilj svih eksperimentalnih filozofa bio je odstranjivanje svih misterioznih, okultnih ili personaliziranih utjecaja i sila, te pokušaj pojašnjavanja prirode na mehaničkoj osnovi. Najveći eksponent ovakvog pristupa bio je Robert Boyle (1627.-1691.), čije kemijsko djelo je uveliko utjecalo na europsku alkemiju. Osnovna namjera svih Boyleovih istraživanja alkemije i kemije bila je prikaz mekaničke slike kemijskih reakcija; na taj način, rasvjetljavanje svih okultnih formi i osobina, te pojašnjenje ponašanja supstancije analogijom mašine, pojašnjavajući funkcioniranje svijeta kao velikog sata. Najveći, suštinski dio njegovog djela sadržan je u pokušaju odstranjivanja starih ideja, osobito aristotelijanskih elemenata, koji predstavljaju samu osnovu alkemijske filozofije, što je i učinio u svome čuvenom djelu The Skeptical Chemist (Skeptični alkemičar), već spominjane 1661. Rezultanta ovoga i nekolicine drugih djela iz istoga vremena bila je prava mala kemijska revolucija koja je u stvari, bila samo dio velike revolucije u gotovo svim eksperimentalnim znanostima. Alkemijske doktrine četiri elementa odbacile su ideje o atomima i supstancijama, ali to ni u kom slučaju nije označilo i kraj alkemije.

Djela Marsilia Ficina i sljedbenika pokazuju porast zanimanja za mističke tekstove kasne antike. Ficino je lično preveo hermetički Corpus (1463.) što je utjecalo na razvoj i poimanje prirodne magije, astrologije i čiste alkemije. U 16. i 17. stoljeću zanimanje za alkemiju je sve veće (ukoliko je ikada i opadalo), kada Zetzner (1602., 1622., 1659.-61.), Ashmole (1652.), and Manget (1702.), prevode najveći broj djela sa klasičnih na europske jezike. Svježina renesansne alkemije najočevidnija je iz djela Paracelsusa (1493.-1541.), koji je bio jedan od vodećih filozofa prirode svoga vremena i prostora, i njegovih sljedbenika, koji su poput svojih prethodnika bili zainteresirani za preobražaj metala, ali više za medicinsku kemiju, nego za čistu alkemiju, ali isto tako i po doprinosu novom razumjevanju univerzuma i gotovo čisto religijskoj prirodi njihove potrage. Prema njihovom shvatanju čovjek je u stanju spoznati svoga Stvoritelja posredstvom dvije knjige božanske objave, Svetog Spisa i Knjige Stvaranja, Prirode. Paracelzijanci neprekidno pozivaju na novi opservacioni pristup prirodi, za što, vjeruju nema bolje znanosti od alkemije, te su, s tim u skladu, načinili i alkemijsku interpretaciju – biblijsko poglavlje Stvaranje (Genesis), pri čemu stvaranje pripisuju djelu Božanskog Alkemičara Koji je sve stvorio izvodeći iz neformirane materie prima, bezmalo kao što alkemičari izdvajaju čistu kvintesenciju iz proste i grube forme tvari. To će potaknuti posebnu pažnju prema dijelovim biblijskog teksta koji govore o stvaranju elemenata. Paracelsus je uobičajio koristiti Aristotelovu teoriju elemenata, ali je inovirao i u doktrinu uveo tria prima – načela soli, sumpora i žive, što predstavlja modifikaciju stare sumporno-živine teorije metala, s tom razlikom da je primjenjena na sve stvari, a ne samo na metale, te svijet interpretiranju alkemijskim pojmovnikom; na makrokozmičkoj razini kemijskim analogijama govore o meteorološkim pojavama, a na geokozmičkoj razini raspravljaju o različitim interpretacijama rasta minerala i porijekla planinskih izvora.

U stoljeću između 1550. i 1650. izbili su znakoviti sukobi na doktrinarnoj ravni između paracelzijanaca i tradicionalnijih galenista, na ravni za i protiv kemijske farmakologije. Andreas Libavius i Daniel Sennert pokušali su izmiriti stavove suprostavljenih koncepata, a njihov stav zauzeli su i sastavljači djela Pharmacopoeia, sa Royal College of Physicians u Londonu (1618). Početkom 17. stoljeć-a Robert Fludd je otkrio da postoji sukob unutar samog korpusa kemičara, braneći kemijski orijentirane rozenkrojcere (Rosicrucians) i dajući svoju, mistički orijentiranu, alkemijsku interpretaciju prirode i nad-prirode serijalom izlaganja o makro i mikro kosmosu. Jean Baptiste van Helmont, koji nije bio ništa manje kemijski orijentiran filozof nego Fludd, detaljno je opisao preobražaj žive u zlato malim komadom filozofskog kamena. Van Helmont je podržavao kemijsko poimanje čovjeka, ali je odbacivao makrokozmičko- mikrokozmičku analogiju. Godine 1650. John French je još uvijek insistirao na tvrdnji da je isključivo kemija pravo sredstvo poimanja stvari, na što je John Webster (1654.) ustvrdio da je novu nauku potrebno načelno utemeljiti na radovima i učenjima Francisa Bacona i Roberta Fludda.

Mogućnost kemijskog zlata znanstveno nije pobijena sve do 19. stoljeća. Čak je i racionalista i znanstvenik Sir Isaac Newton (1643.-1727.), načinio nekolicinu eksperimenata iz ovog domena. Službeni stav prema alkemiji od 16. do 18. stoljeća bio je ambivalentan. S jedne strane, Vještina je, tvrdilo se, predstavljala izvjesnu prijetnju kontroli plemenitih metala i često je zbog toga stavljana izvan zakona; s druge strane, korist koju su suvereni u svim dijelovima svijeta vidjeli u mogućnosti proizvodnje vlastitog zlata bila je više nego iskušenje. U europskoj metropoli alkemije, Pragu, sveti rimski imperatori Maximilian II. (vladao 1564.-1576.) i Rudolf II. (vladao 1576.-1612.) sponzorirali su većinu vodećih alkemičara Europe toga doba. Međutim, stvari za alkemičare nisu bile baš tako sjajne kako izgledaju na prvi pogled. Godine 1595. Edward Kelley, engleski alkemičar i drug čuvenog astrologa, alkemičara i matematičara John Deea, izgubio je život u neuspješnom pokušaju bijega iz zatočeništva u koje je dospio odlukom Rudolfa II., a 1603. izbornik Saksonije (Saxony), Christian II., utamničio je i mučio Škota Alexandera Setona, koji je putovao Europom i javno izvodio preobražaje.

Situaciju je dodatno zakompliciralo okretanje određenog broja alkemičara kako od proizvodnje zlata tako i od medicine, a prema kvazi-religijskoj alkemiji, koja je unekoliko podsjećala na pokušaje Grka Synesiusa, Rudolf II. je postavio njemačkog alkemičara Michaela Maiera, za knjigovođu i ličnog sekretara, iako su Maierova mistička i alegorijska djela bila daleko od proizvodnje bilo kakvog zlata, kao što to nije tvrdio ni drugi njemački alkemičar Heinrich Khunrath (oko 1560.-1601.), čija su djela dugo poštovana zbog izuzetno slikovitih ilustracija.

Konvencionalni pokušaji proizvodnje zlata nisu prestali sve do 18. stoljeća iako se alkemija u to vrijeme konačno i definitivno okreće religijskim ciljevima. Uspon moderne kemije izazvao je opći skepticizam kako prema mogućnosti proizvodnje zlata, tako i prema modernoj nauci koju se počelo smatrati isuviše ograničenom. Za razliku od znanstvenika Srednjeg Vijeka i Renesanse, Newtonov nasljednik i veliki francuski alkemičar 18. stoljeća Antoine-Laurent Lavoisier, svoje je zanimanje sveo na pobijanje i obeshrabrivanje onih koji su postavljali jedno od najznačajnijih pitanja tradicionalne znanosti uopće, pitanje odnosa i veze čovjeka i kosmosa. Oni koji su istrajavali na tom tragu osjetili su izvjesnu sklonost alkemičara prema ovim pitanjima i tragali za njihovim odgovorima u tekstovima ezoteričke, duhovne ili pak čisto zanatske-alkemičarske prirode.

Ova duhovna alkemija, ili Hermetizam, često je povezivana sa Rosenkrojcerskim bratstvima, čiji se Manifestoes (nepoznatog autora, najčešće pripisivan njemačkom teologu Johannu Valentinu Andreu), pojavio u Njemačkoj u prvoj polovini 17. stoljeća i privukao znakovitu pažnju reformiranih alkemičara poput Michaela Maiera, ali i mnogih istaknutih filozofa nezadovoljnih mehaničkim karakterom nove nauke. U modernim vremenima alkemija je postala središnja tačka interesiranja različitih grupa mistika. Stara alkemičarska literatura i dalje se proučava u potrazi za dokazima, jer činjenice potvrđuju da je drevno znanje mnogo puta bilo dostupno ljudima u raznim vremenima i prostorima, ali je uvijek nestajalo iznenadno kao što se i pojavljivalo.

Dosezanje unutarnjeg srebra ili unutarnjeg zlata

Zlato i srebro bili su sveti metali čak i prije nego su postali jedinica komercijalnih transakcija. Oni su zemaljska refleksija sunca i mjeseca, te stoga također i svih stvarnosti duha i duše koje su u vezi sa nebeskim parom. Do početka Srednjeg vijeka relativne osobine dva plemenita metala određivane su odnosom i vezom sa vremenom okretanja i smjenjivanja ta dva nebeska tijela. Isto tako, najstarije kovanice obično su na sebi imale prikaze ili znake koji su imali neke veze sa suncem ili njegovim godišnjim obrtnim kretanjem i promjenama. Za čovjeka pred-racionalističkih vremena, odnos i veza između plemenitih metala i dva velika svjetleća tijela bila je očevidna, i cijeli svijet mehaničkih predstava i pojmova, kao i predrasuda bio je potreban da učini nerazumljivijim ovu samo-očevidnu vezu i prikaže je pukim estetičkim slučajem.

Simbol se nipošto ne smije pobrkati sa pukom alegorijom, niti se smije posmatrati u kontekstu nekih maglovitih i iracionalnih ekspresija kolektivnog instinkta. istinski, prasimbolizam ovisan je o činjenici da stvari, koje se jedna od druge mogu razlikovati u vremenu, prosotru, materijalnoj prirodi i mnogim drugim ograničavajući osobenostima, mogu posjedovati i pokazivati isti suštinski kvalitet. Oni se tako čine i izgledaju kao različite ekspresije, manifestacije ili produkti iste stvarnosti – koja je napose neovisna od vremena i prostora. Stoga nije potpuno ispravno reći da zlato predstavlja sunce, a srebro mjesec; prije će biti da se radi o slučaju da su dva svijetleća tijela i dva metala simboli iste dvije kozmičke ili božanske stvarnosti.

Magija zlata tako ishodi iz njegove svete prirode, ili kvalitativog savršenstva, a tek sekundarno iz njegove ekonomske vrijednosti. S obzirom na svetu prirodu zlata i srebra, njihovo pribavljanje i upotreba mogli su biti isključivo svećenička aktivnost, kao što je i kovanje zlata i srebra izvorno bio isključivo prerogativ određenih svetih mjesta. Sukladna tome je i činjenica da metalurgijske procedure u nekim takozvanim primitivnim društvima prethistorijskih vremena, otkrivaju obilje njihovog svećeničkog porijekla. U arhaičnim kulturama, još uvijek neupoznatim sa dihotomijom duhovnog i praktičnog, a budući da je sve povezano sa unutarnjim jedinstvom čovjeka i kosmosa, priprema ruda uvijek se obavljala kao sveta procedura. Poput pravila, bio je to prerogativ svećeničke kaste, ovoj aktivnosti pozvanih i predodređenih božanskom zapovješću. Gdje to nije bio slučaj, kao u određenim afričkim plemenima koja nemaju vlastitu metaluršku tradiciju, topioničar ili metalski radnik, kao neovlašteni uljez u sveti prirodni poredak, dolazio je u sumnju kao neko ko se upustio u bavljenje crnom magijom. Ono što se modernom čovjeku čini praznovjericom – i što, djelimično, preživljava jedino kao praznovjerica – u stvari je naziranje dubokog odnosa između prirodnog poretka i ljudske duše. Primitivni čovjek bio je vrlo svjestan da proizvodnja ruda iz materice zemlje i njihovo violentno pročišćavanje vatrom jeste unekoliko zlokobno, i praćeno mogućim opasnostima, čak iako ne raspolaže svim pokazateljima i dokazima kojima nas je historija metalurškog doba tako obilno snadbjela. Za arhaično čovječanstvo – koje odvaja vještački tvar od duha – pojava metalurgije nije bila jednostavno izum, nego prije otkrovenje, jer jedino božanska zapovjest može ovlastiti čovječanstvo za takvu vrstu aktivnosti. Od samih početaka, međutim, ovo otkrovenje bilo je dvostrano; (…I spustili smo željezo, u njemu je snaga velika i koristi ljudima… Kur’an, LVII:25). To zahtijeva osobitu obazrivost onoga kojemu je dato. Baš kao što spoljašnje djelovanje metalurga sa rudama i vatrom ima nečega nasilnog, isto tako i utjecaji koji podsjećaju i vraćaju duhu i duši – a koji su neizbježni u ovom slučaju – moraju biti opasne i dvostrane prirode. Naročito, ekstrakcija plemenitih metala iz nečistih ruda upotrebom rastvarača i proćišćujućih agensa poput merkurija i antimona uz stalno prisustvo vatre, neizbježno nosi suprostavljanje i otpor mračnim i haotičnim silama prirode, baš kao što postizanje unutarnjeg srebra ili unutarnjeg zlata – u njihovoj nepromjenjivoj čistoti i sjaju – zahtijeva i potrebuje ovladavanje svim mračnim i iracionalnim nagonima duše.

Da postoji unutarnje zlato, ili radije, da zlato ima unutarnju i izvanjsku stvarnost, bilo je logično samo na kontemplativni način gledanja stvari, koji se spontano prepoznavala ista suština u zlatu i suncu. Ovdje je, i nigdje drugdje, leži korijen alkemije. Alkemija vuče porijeklo iz svećeničkih vještina drevnih Egipćana; alkemijska tradicija koja se proširila cijelom Europom i Bliskim Istokom, i koja je čak utjecala na indijsku alkemiju, priznaje kao svoga utemeljitelja Hermesa Trismegistosa, Trostrukovelikog Hermesa, koji je nerazdvojiv od drevnog egipatskog božanstva Thoth, božanstva koje je predsjedavalo svim svećeničkim umjetnostima, vještinama i znanostima, poput Ganeša (Ganesh) u hinduizmu. Izraz alkemija (alchemia) korijen povlači iz arapskog al-kimiya, za koje se kaže da potječe iz staroegipatskog kême – koje upućuje na crnu zemlju koja je bila oznaka za Egipat i koja također može biti simbol alkemičareve materie prima. Postoji još jedna mogućnost, da izraz i pojam ishodi iz grčkog chyma (topljenje ili livenje). U svakom slučaju, najstariji postojeći alkemijski spisi su na egipatskom papirusu. Nije iznenađujuće da nisu sačuvani nikakvi izvorno egipatski dokumenti, budući je suštinska pojavna manifestacija svete umjetnosti i vještine, da se prenosi oralno; njeno smještanje i predaja pisanim putem obično je prvi znak njene dekadencije, ili znak straha da bi se verbalna predaja mogla izgubiti. Stoga, potpuno je prirodno da je ukupan Corpus Hermeticum, koji sadrži sve tekstove pripisane Hermesu-Thothu, do nas došao na grčkom i zaodjeven više ili manje platonističkim jezikom. Da ti tekstovi nisu ni na koji način pseudo- arhaizirana grčka tvorevina, dokazuje njihova duhovna plodnost. Dokazi sugeriraju da je i takozvana Tabula Smaragdina, Smaragdna Ploča, dio Corpusa Hermeticuma. Smaragdna Ploča i sama izjavljuje da je otkriće Hermesa Trismegistosa, a što se tiče alkemičarskih pisanih djela na arapskom i latinskom, ona je, ništa manje nego, pregled pravila njihove vještine. Ne postoje rani tekstovi Smaragdne ploče. Do nas je došla u prijevodu na arapski i latinski – bar koliko je do sada poznato – ali njen sadržaj nagovještava i ukazuje na njenu autentičnost.

U prilog egipatskom porijeklu blisko-istočne i zapadne alkemije govori i činjenica da se cijela serija zanatskih procedura povezanih sa alkemijom i snadbijevajući je mnogim od njenih simboličkih izraza, pojavljuje kao povezana i dosljedna grupa, od kasnih egipatskih vremena na ovamo, konačno iskrsavajući u srednjevjekovnim knjigama recepata. Ovaj korpus procedura, osim rada sa metalima i pripreme boja, odnosi se na izradu vještačkog dragog kamenja i bojenog stakla, vještine koja nigdje nije tako cvjetala kao u Egiptu. Štaviše, ukupna egipatska vještina obrade metala i minerala, i njihovo nastojanje da izvuku tajnu i dragocjenu suštinu iz zemljane supstancije, pokazuje očevidnu duhovnu vezu sa alkemijom. Kasna egipatska Aleksandrija bila je bez ikakve sumnje, topioničarski kotao u kojemu je alkemija, uz druge kozmološke umjetnosti, vještine i znanosti, dobila formu u kojoj je sada nama poznata, bez promjene u bilo kojem suštinskom smislu. Isto tako moguće je da je u tom vremenu alkemija dobila i nešto od izvjesnih grčkih i azijatskih mitologija. Ali na to se ne smije, na bilo koji način, gledati kao na vještačko događanje. Rast izvorne tradicije podsjeća na rast kristala, koji sebi privlači homologne čestice, inkorporirajući ih sukladno svojim zakonitostima jedinstva.

Od toga vremena na ovamo, uočljiva su dva toka u alkemiji. Jedan je svojom prirodom predominantno zanatski; simbolizan unutarnjeg djelovanja ovdje se pojavljuje kao nešto nadodato profesionalnoj aktivnosti i spominje se samo povremeno i uzgredno. Drugi koriste metalurgijske procese isključivo kao analogije, tako da se može postaviti pitanje da li su ih uopće primjenjivali izvanjski. To je uzrokovalo razliku između zanatske alkemije – za koju se vjeruje da je starija – i takozvane mističke alkemije, za koju se pretpostavlja da se razvila kasnije. U stvarnosti, međutim, radi se o dva aspekta iste tradicije, od kojih je simbolički aspekt nesumnjivo arhaičniji.

Bez sumnje to će iziskivati postavljanje pitanja, kako je moguće da se alkemija, sa svim svojim mitološkim osnovama, inkorporirala u monoteističke religije, judaizam, kršćanstvo i islam. Objašnjenje je da su alkemijske kozmološke perspektive, odnoseći se na izvanjsku oblast metala (i minerala općenito) i unutarnju oblast duše, organski povezane sa drevnom metalurgijom, tako da je kozmološka podloga, zajedno sa zanatom, preuzeta, jednostavno kao prirodna znanost (physis) u najširem smislu i značenju pojma, baš kao što su kršćanstvo i islam prisvojili pitagorejske tradicija u muzici i arhitekturi, i asimilirali ih u korespondirajuću duhovnu perspektivu.

Sa kršćanskog stanovišta, alkemija je bila poput prirodnog ogledala objavljenih istina: filozofski kamen, koji pretvara proste metale u srebro i zlato, simbol je Krista, a njegova proizvodnja iz negoreće vatre sumpora i postojane vode žive, podsjeća na rođenje Krista-Emmanuela.

Asimilacijom u kršćansko vjerovanje, alkemija je bila duhovno plodonosna i produktivna, dok je kršćanstvo u njoj pronašlo način, kontemplacijom prirode, koji je vodio istinskoj, pravoj gnozi.

Čak i lakše je hermetička vještina ušla u duhovni svijet islama. Načelno, islam je bio spreman priznati bilo koju predislamsku umjetnost i vještinu koja se pojavljivala kao aspekt mudrosti (hikmah), kao izvjesno naslijeđe prethodnih poslanika. Tako je u islamskom svijetu Trismegistos često identificiran sa Enokom (poslanikom Idrîsom, a.s.).

Bila je to doktrina Egzistencijalnog Monizma ili Jedinstva Postojanja/Bitka (vahdetu’l-vudžud) – ezoterička interpretacija islamskog vjeroiskaza – koja je hermetizmu dala novu duhovnu os, ili, drugim riječima, ponovo uspostavila njegov izvorni duhovni horizont u njegovoj punini i oslobođenom zagušenja kasnog helenističkog naturalizma.

U međuvremenu alkemijski simbolizam, kao rezultat njegovog postepenog inkorporiranja u kasnu klasičnu i semitsku misao, razvio se u šaroliko mnoštvo. Pored svega toga, određene fundamentalne osobine, koje su odgovarale alkemiji kao vještini, ostale su nepromijenjene stoljećima: nadasve nedvosmislen i izričan plan alkemičarskog djelovanja, pojedinačne faze karakterizirane određenim simboličkim procesima koje nije uvijek moguće ostvariti u praksi.

Alkemija je ponajprije, u zapadno kršćanstvo ušla preko Bizanta, a kasnije, čak i bogatije, preko Španije kojom su vladali Arapi. U islamskom svijetu alkemija je dosegla svoj puni procvat. Jâbir ibn Hayyân, učenik šestog ši’itskog Imama Dža’fera as-Sadika, utemeljio je u osmom stoljeću A.D. (po Miladi Isa, a.s., prim.prev.) pravu školu. Stoga je bez sumnje ime Džabir ostalo oznaka velikog alkemičarskog znanja čije je ime, autor djela Summa Perfectionis, Italijan ili Gatalan iz trinaestog stoljeća, preuzeo u latiniziranoj formi kao Geber.

Kada se, sa renesansom, dogodio ogroman priliv grčke filozofije, dogodio se i novi talas bizantinske alkemije na zapadu. U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću štampana su mnoga alkemičarska djela, koja su do tada postojala samo kao rukopisi i u zainteresiranim krugovima kružila manje ili više tajno. Kao rezultat proučavanje hermetizma doseglo je novi vrhunac; vrlo brzo je, međutim, doživjelo dekadencu.

Često se smatra da je sedamnaesto stoljeće donijelo puni procvat europskog hermetizma. U stvarnosti, međutim, njegova dekadenca dogodila se još u petnaestom stoljeću, i nastavila se brzo sa humanističkim i već temeljnim racionalističkim razvojem zapadne misli, kojom je svaki duhovni i intuitivni univerzalitet pa i u perspektivi lišen same svoje osnove. Istina je da su neko vrijeme – neposredno prije modernih vremena – elementi izvorne gnoze, koji su bili istisnuti iz oblasti i domena teologije kako unilateralnošću sentimentalnog razvoja kasnijeg kršćanskog misticizma, tako i agnostičkim trendovima i kretanjima nerazdvojivim od reformatorskog pokreta, utočište pronačli u spekulativnoj alkemiji. To nesumnjivo pojašnjava pojavu da se odjeci hermetizma mogu pronaći i u djelima Shakespeara, Jakoba Boehmea i Georga Gichtela.

Ne bismo se više trebali zadržavati na historiji alkemije, koja, ionako, nije potpuno poznata, nesumnjivo i zbog toga što se ezoterička vještina uglavnom oslanja na usmenu predaju. Međutim, ipak treba spomenuti još jednu značajnu stvar; činjenicu da alkemijski radovi uglavnom nose fantastične nazive, bez ikakve veze sa kronologijom, kao da njihovi autori i izvori, ni na koji način nisu željeli oštetiti predmetni tekst; jer, uprkos činjenici da historijsko gledište i alkemijska mudrost nemaju nikakve veze jedno s drugim, ti nazivi (kao u slučaju latiniziranog Gebera) naznake su dotičnog tradicijskog lanca, prije nego su autorski potpisi. Na pitanje da li je neki hermetički tekst originalan ili nije, to jest, da li ishodi iz izvornoga znanja i iskustva hermetičke vještine ili je tek pukom prosudbom prisajedinjen predmetnom korpusu, odgovor ne može pružiti ni filologija, a ni puka usporedba sa empirijskom kemijom; jedini kriterij je duhovno jedinstvo sa tradicijom napose.

Alkemija molitve

Dokle god alkemija sadrži znanost Prirode – a ona se sastoji od grubih ili tjelesnih i finih ili psihičkih manifestacija – njeni se zakoni i koncepti mogu transponirati u domene drugih tradicionalnih znanosti, na primjer, ljudsku medicinu (koja ljudski organizam smatra nedjeljivom cjelinom), te isto tako u korespondirajuću znanost duše i terapeutike s njom u vezi. Mnogo značajnije za nas, a u vezi sa ovim, je transpozicija alkemičarskih perspektiva u misticizam, jer to nudi paralelu sa onim što je ranije kazivano o kemijskom vjenčanju. Ovdje ćemo se samo kratko posvetiti ovoj transpoziciji, na način indiciranja i amplifikacije, ne pokušavajući ući u trag svim razgranavanjima.

Unutar okvira misticizma, alkemija je ponad svega alkemija molitve. Ali i sam pojam molitva mora se pojmiti ne samo kao indiviudalna zamolba, nego prije kao unutarnje – a ponekad i izvanjsko – izgovaranje formula ili imena usmjereno prema Bogu i zazivanje Boga, prema tome, dakle, osobita uzvikujuća molitva. Istaknutost i posebitost ove vrste molitve počiva u činjenici da ponavljana riječ ili fraza, kao sredstvo koncentracije, nije odabrana od strane ljudskog bića ili nekog drugog, nego ili u potpunosti ishodi iz objave ili sadrži Božije Ime (ukoliko se ne sastoji i samo i isključivo od ovog Imena). Prema tome, riječ koju izgovara osoba koja moli je, zahvaljujući svome božanskom porijeklu, simbol vječne Riječi i, na kraju krajeva, u pogledu njene sadržine i blagoslovljenske moći, i sama blagoslov, Utemeljenje ove tajne (to jest, invokacije, zazivanja Božijeg Imena) je, s jedne strane, u tome da su Bog i Njegovo Ime jedno, a s druge, da i Bog, Sam izgovara Svoje Ime u Sebi, dakle u vječnosti i izvan svega stvaranja, tako da je Njegova jedinstvena i nestvorena riječ, prototip uzvikujuće molitve, te čak, i manje neposrednom smislu, sva molitva. (Frithjof Schuon, Stations of Wisdom)

Prema tome, u osnovi, Božije Ime ili sveta formula uzvikujuće molitve u vezi je sa trpnom (pasivnom) dušom, kao što je Božija Riječ, fiat lux sa pasivnom prirodom ili materiom prima svijeta. Ovo nas vraća na korespondenciju (koju spominje Muhji‘d-Dîn ibn Arabî) koja postoji između, s jedne strane, Božije Zapovjesti (al-emr) i Prirode (tabî’ah), a s druge, sumpora i žive, dvije osnovne, temeljne sile koje su u duši (respektivno) relativno djelatne (aktivne) i relativno trpne (pasivne). U neposrednom smislu, a sa stajališta metoda, sumpor je volja, koja se ujedinjava sa sadržinom riječi koja se izgovara u molitvi, i djeluje na formativni način na živu receptivne, prijemčive duše. Na kraju krajeva, sumpor je prodiruće duhovno svjetlo sadržano u svetim riječim, poput vatre u kremenu, čija pojava izaziva pravi, stvarni preobražaj duše.

Ovaj preobražaj prolazi istim fazama koje su određene i imenovane alkemijskim djelom, jer se duša na početku stvrdnjava i očvršćava okrećući se od izvanjskog svijeta, potom se rastvara kao rezultat unutarnje toplote, i konačno, izmijenjena u nestalnu bujicu utisaka, postaje bespokretni kristal ispunjen svjetlošću. – Ovo je zaista najjednostavniji izraz na koji je moguće svesti taj unutarnji proces. Ako bi se podrobnije opisivao, bilo bi neophodno ponoviti gotovo sve što je već rečeno o alkemijskom djelu, i povezati to sa unutarnjim djelovanjem molitve a unutar okvira korespondirajuće duhovne kontemplacije.

Bit će dovoljno spomenuti da je alkemija molitve naročito i potpunije obrađena u pisanjima islamskih mistika. Tu je ona u bliskoj i neposrednoj vezi sa metodom zikra, što je arapski izraz koji se može prevesti kao sjećanje, spominjanje i zazivanje, te isto tako i kao uzvikujuća molitva. Ovdje sjećanje namjerava prizvati platonički smisao pojma anamnesis, Dovoljan razlog za zazivanje (Božijeg) Imena leži u tome da je sjećanje Boga; a to je, na kraju, svjesnost Apsoluta. Ime aktuelizira tu svjesnost, i na kraju, ovjekovječuje je u duši i učvršćuje u srcu, tako da ona prožima cijelo biće u isto vrijeme preobražavajući i zauzimajući ga… (F. Schuon, Stations of Wisdom)

Osnovni zakon ove vrste unutarnje alkemije nalazi se i u kršćanskoj formuli Ave Maria, anđeoskom pozdravu. Maria korespondira oboma, materii prima i duši u stanju čistog receptiviteta, dok su riječi anđela poput produženja božanskog fiat lux. Plod Djevicine utrobe korespondira čudesnom eliksiru, Filozofskom kamenu, koji je cilj unutarnjeg djela.

Prema srednjevjekovnim interpretacijama, anđeoski pozdrav Djevici mutans Evae nomen, Ave, zaista je obrnuto od Eva. To ukazuje na preobražaj kaotične duše u čisto ogledalo Božije Riječi. Primjedbi da anđeli ne govore latinski, i da je Eva na hebrejskom Khawwa, mora se odgovoriti da u domenu svetog ne postoji slučajnost, te da stvari koje izgledaju najslučajnije u stvarnosti su predodređenjske. Ovo objašnjava i zašto su u Srednjem vijeku i najsitnije pojedinosti Spisa, čak i sama imena, proučavana i različito tumačena sukladno njihovome simbolizmu – a sa nadahnućem koje odbija svaki vještački prijekor.

Nadamo se da prethodno izlaganje može poslužiti spašavanju duhovnog vidokruga koji odgovara alkemiji – kraljevskoj vještini ili kraljevskoj umjetnosti – od zavodećeg pojednostavljenja koje nerazdvojivo slijedi čisto historijski pristup. Kao što se predmeti u prostoru čine manjim što su dalje, tako se i ono što nam je daleko u vremenu čini reduciranim i pojednostavljenim u formi – a što je veći duhovni jaz između dva doba, i ono je isto tako. Između našeg doba i vremena kojemu pripada alkemija, jaz je gotovo nesamjerljivo širok. Stoga ne iznenađuje da moderni istraživač, bez ikakvog znanja o duhovnim umjetnostima i vještinama koje se u određenim kulturama prakticiraju do danas, alkemiju vidi kao kroz pogrešnu, obrnutu stranu dalekozora. Njemu nedostaje, kao po pravilu, ne samo doktrinarno zaleđe koje bi mu omogućilo razumjevanje simboličkog jezika alkemičara, nego mnogo značajnije on oskudijeva i u mogućnostima bilo kakve praktične usporedbe koja bi mu mogla pomoći u pojašnjenju šta je, u ovom domenu, moguće i vjerovatno.

Prirodi – to jest, tjelesnoj i fizičkoj prirodi čovjeka i stvari – može se prići iz mnogo uglova, te, budući je tako, svaka od dimenzija koja korespondira datom stajalištu je, ujedno i logično i praktično prilično neiscrpna. Tako se, na primjer, moderna empirijska kemija može protezati beskonačno, bez da njena otkrića ikada, i u jednom trenutku, odstupe i udalje se od te osobite ontološke dimenzije, koja je determinirana njenim premisama. S druge strane, tradicionalna znanost, poput alkemije koja to zasigurno jest, može se baviti i razmatrati uz iste prirodne podatke (sa ništa manje logike) sa potpuno različitog – ali jednako neiscrpnog – stajališta. Kao primjer neka nam posluži tradicionalna medicina Kineza, Indijanaca ili Tibetanaca, čiji metodi su prilično strani i nepoznati modernoj koncepciji prirode, ali koji nisu, iz toga razloga, manje učinkoviti.

Moderna nauka ima neumoljivo oko za dječije pogreške na marginama tradicionalne kozmologije – ali koje nemaju ozbiljnijih posljedica. Ono što, međutim, neće vidjeti (ali što oko duhovne vještine ili umjetnosti poput alkemije vidi izuzetno ozbiljnim i značajnim) jesu vlastiti prekršaji – prilično nepredvidljivi u pogledu svojih posljedica – u vezi ravnoteže između čovjeka i prirode, a da i ne spominjemo potpuno neopravdane tvrdnje o ukupnosti, i dalekosežnom i zaista, gotovo potpunom odricanju nadosjetilnog i netjelesnog, što uosobljuje modernu nauku.

Odnos i veza čovjeka sa svojim prirodnim okruženjem varira, ne samo teorijski, nego isto tako i praktično, i ne samo subjektivno, nego isto tako i sa stajališta okruženja napose. Fizički svijet nije odsječen od psihičkoga, iako osobita perspektiva ega uzrokuje da se psihička sfera individualnoga bića čini unekoliko odvojenom i svojom vlastitom. U epohama i kulturama u kojima je ego-svjesnost manje zgrušana a odnosom prema prirodi ne dominiraju predrasude čisto racionalističkog izvanjskog izgleda, mnogo lakše se može dogoditi da snage duše izvrše neposredan utjecaj i bez mehaničke intervencije izvanjskog svijeta. Ovo se osobito odnosi i tačno je u slučaju tradicija arhaične forme za koje pojave poput munje, kiše, vjetra i rasta jesu suštinski simboli. Ovdje se može dogoditi da određeno sveto djelovanje izazove izvanjski, kozmički odjek. Ovo je očevidno i danas kod određenih šamanističkih naroda, poput sjeverno-američkih Indijanaca.

Alkemiju moramo smjestiti u takvo okruženje, koje je njen izvorni i odgovarajući dom, kako bismo opravdali određena govorenja o utjecaju eliksira, od kojih se sva ne mogu uzeti u višem, ne- doslovnom smislu. Preobražaj prostih metala u zlato zasigurno nije pravi cilj alkemije, niti je ostvariv kada se traga samo i isključivo za njim. Štaviše, postoje dokazi u prilog vidljivoga postignuća, magisteriuma reklo bi se, koji ne mogu biti jednostavno odgurnuti u stranu. Metalurški simbolizam tako je organski povezan sa unutarnjim djelom alkemije, da se u rijetkim slučajevima ono što je realizirano na unutarnjem također dogodilo i na izvanjskom planu – ne kao rezultat bilo kakve kemijske operacije, nego kao spontana izvanjska prateća okolnost ne- uobičajenog duhovnog stanja. Slučaj duhovnog preobražaja već je čudo, i zasigurno nije ništa manje čudo nego što je to iznenadni nastanak zlata iz prostog metala.

Japanski streličar iniciran u tajne Zena, može pogoditi metu vezanih očiju, ostvarujući duševnu koncentraciju i unutarnje jedinstvo sa bezvremenom suštinom trenutka odapinjanja strijele. Na isti način fizički preobražaj metala znak je koji se manifestira izvanjski, unutarnje svetosti zlata i čovjeka – čovjeka, to jest onoga koji je upotpunio unutarnje djelo.

Post scriptum

U Historiji znanosti (History of Science), H. J. Sheppard alkemiju definira kao vještinu/umjetnost oslobađanja dijelova kosmosa od privremenog, vremenski ograničenog postojanja zarad postizanja savršenstva, koje je za metale – zlato, a za čovjeka – dugovječnost, besmrtnost i konačno iskupljenje i spas. Vještina čiji, prema svim raspoloživim pokazateljima, prvi pisani tragovi dolaze iz drevnog Egipta. Alkemija vuče korijene iz svećeničkih vještina drevnih Egipćana. (i) kao svoga utemeljitelja priznaje Hermesa Trismegistosa, ‘trostrukovelikog Hermesa’, koji je u nekoliko navrata identificiran sa drevnim egipatskim božanstvom Thoth, božanstvom koje upravlja svim svećeničkim umjetnostima, vještinama i znanostima…, kaže Burckhardt.1 Ipak, ideja o vezi između preobražaja prostih metala u zlato i ljudske dugovječnosti, pojavljuje se u Kini najkasnije u 4. stoljeću p.n.e., za što postoje pouzdani dokazi o alkemičarskim aktivnostima na dvoru cara Han Wu Dia (vladao 140.-87. p.n.e.).²

Sam naziv i pojam alkemija’ (arab. al- kimiya), čini se ima još starije etimološke korijene; drevni egipatski riječ za ‘crnu zemlju’ kême, koja je bila jedna od osnovnih oznaka Egipta, a za alkemičare toga doba i simbol famozne materie prima. Kako su se egipatske svećeničke vještine prenosile gotovo isključivo verbalno, prvi postojeći pisani tekstovi koji govore o zapadnoj alkemiji su, naravno, grčki, porijeklom iz stare egipatsko-grčke hermetičke zajednice u Aleksandriji iz stoljeća koja su neposredno prije kršćanske ere, prema Mary Anne Atwood,3 uključujući i takve ličnosti poput Plotina, Proklusa, Porfirija i Aupeliusa. Tokom slijedećih hiljadu godina bizantinski Grci razvili su Corpus Hermeticum: Moguće je da je tu zbirku tekstova sačinio bizantinski platonistički učenjak iz jedanaestog stoljeća Michael Psellus…4, ali Europa Corpus neće vidjeti sve do 15. stoljeća, mnogo vremena nakon prve pojave, pa čak i nakon pokušaja europske primjene alkemije.

Muslimani, Arapi su, rukovodeći se Poslanikovim (s.a.v.a.) sunnetom i hadisom kojim se nalagalo i podsticalo na traženje znanja čak i u Kini, već u 7. stoljeću preveli veliki broj djela Platona, Aristotela, Pitagore (Pythagoras), kao i grčkih, aleksandrijskih, alkemičarskih tekstova. Čini se da su se najprije koristili uslugama nestorianskih kršćanskih prevodilaca koji su prevodili tekstove sa grčkog na arapski, ali već u 8. stoljeću veliki broj muslimanskih učenjaka vrlo dobro je vladao grčkim jezikom. Gotovo od samog dolaska islama, alkemija je postala muslimanska znanost, tvrdi Ernest Scott,5 kako zbog činjenice da je islam pomogao očuvanju i prenošenju izvornih grčkih učenja u srednjevjekovnu Europu, tako i zbog izvornog arapskog doprinosa znanosti općenito, pa i alkemiji. Vjerovatno najčuveniji alkemičar poslije samog Hermesa, Džabir ibn Hajjan, na Zapadu poznatiji po latiniziranom imenu Geber, živio je i djelovao upravo u to vrijeme, na dvoru možda malo čuvenijeg abasidskog halife Haruna al-Rašida. Burckhardt komentira: Islamski svijet bio je taj u kojemu je alkemija doživjela svoj puni procvat. Džabir ibn Hajjan, učenik šestog ši’itskog Imama Dž’fera as-Sadika, utemeljio je u 8. stoljeću cijelu školu, iz koje su izlazile stotine alkemičarskih tekstova.6 Upravo ta škola jedan je od najznakovitijih kamena temeljaca ali i miljokaza alkemije u njenom pravom i izvornom značenju. E. J. Holmyard, historičar alkemije tvrdi da je Džabir bio poznatiji po nadimku as-Sufi,7 nego po svome vlastitom imenu, što jednom naznakom ukazuje na dvije tvrdnje koje i danas izazivaju sporenja teoretičara. Prvo da je bio pripadnik zajednice koja je gajila specifičnu islamsku doktrinu poznatu pod imenom sufizam/tesavvuf (što sam tesavvuf povezuje sa vremenom neposredno nakon Plemenitog Poslanika, (s.a.v.a.), a drugo, da alkemija posjeduje sasvim drukčije značenje nego što joj je davano na Zapadu. Ukoliko se nastavi slijediti ista nit ona će neminovno odvesti do Idris Shaha, čije referentno djelo The Sufis Džabira priznaje kao velikog sufija, a o njegovom učitelju kaže: Dž’afer as-Sadik je veliki sufijski učitelj čije se ime nalazi u gotovo svim lancima prenosilaca sufijske doktrine i znanja, koju alkemijom nazivaju i takvi vjerski i znanstveni autoriteti poput Rumija i Gazzalija.8 U stvari, možda prvi zabilježeni spomen pojma sufi je upravo ovaj koji se odnosi na Džabira ibn Hajjana, Gebera, alkemičara.

Dva znakovita filozofska elementa poveziva sa … ranim stoljećima islamske historije jesu Hermetizam i Pitagoreanizam, čije je prisustvo, itekako primjetno čak i u tako ogromnom korpusu pisanih djela koja se pripisuju Jabiru ibn Hayyanu, koji je u isto vrijeme bio filozof i alkemičar. Filozofska dimenzija Jabirianskog korpusa očevidno je mističke prirode, sa znakovitim prisustvom Hermeticizma, kakva su i kasnija djela islamske alkemije koja, u stvari, služe kao kanal za prijenos hermetičke filozofije na srednjevjekovni Zapad. Kada se razmišlja o središnjoj ulozi hermeticizma u Zapadnoj mističkoj filozofiji, nipošto se ne smije zaboraviti neposredno islamsko porijeklo temeljnih tekstova poput Smaragdne ploče (Tabula Smaragdina) i Turba Philosophorum, te stoga ni njihov značaj kao djela islamske mističke filozofije. Očevidno je, stoga, da se o islamskoj mističkoj filozofiji ne može niti smije govoriti bez spominjanja u najmanjem hermetičkih tekstova koje su islamski alkemičari kao i filozofi i sufiji integrirali u islamsku misao, kao i hermetičkih tekstova čiji su autori muslimani. Treba se, u ovom kontekstu, sjetiti da je, u stvari, filozof Ibn Sina znao i poznavao određene hermetičke tekstove poput Poimandresa, te da sufi Ibn al-’Arabi pokazuje ogromno znanje Hermeticizma u svome djelu al-Futuhat al-makkijja (Mekanska otkrovenja ili Mekanska prosvjetljenja) i mnogim drugim djelima.9

Bez makar minimuma predznanja, cijela stvar može izgledati prilično konfuzna ili u najmanjem zbunjujuća, je li, onda, sufizam alkemija, odnosno alkemija sufizam?10 Potencijalni istražitelji ovog fenomena morat će, vjerovatno, izvršiti svojevrsno predistraživanje u cilju potvrde, samoosvjedočenja da su oba pojma u stvari, vještački nazivi za daleko dublju tradiciju koja je za cilj imala sazrijevanje čovječanstva, tradiciju koja koristi brojne načine, ako nije prejednostavno, odnosno unekoliko obezvrjeđujuće, sredstva i metode, ovisno o kvalitetu vremena, potrebi sredine, i mentalitetu ljudi koji su za nju i koja je za njih, neposredno vezana11 a koja (tradicija) postoji u svim, ma koliko različitim kulturološkim i religijskim okvirima, islamu, judaizmu, kršćanstvu, taoizmu, budizmu… U Kini, na primjer, tradicija se okoristila prirodnom, urođenom sklonošću Kineza prema medicini, te i odatle, vjerovatno očevidan naglasak kineske – alkemičarske tradicije na traganje za lijekom za dugovječnost odnosno besmrtnost. U Kini je bliska i neposredna veza između alkemije i medicine očevidna od samog početka, dakle od 4. stoljeća p.n.e.., vremena Tsou Yena. Na drugim geografskim područjima i u drugim vremenima, lokalno primjenjiva projekcija i tradicije, te stoga i drukčija koncepcija, izrodit će drukčije aspekte. Europski alkemičar iz 17. stoljeća Michael Maier, o ovom fenomenu različitih izvanjskih manifestacija, kaže: Povišestručenost i raznolikost je izvanjska formalnost, dok je istinitost isključivo nutarnja stvar. Uzrok mnoštvu naizgled raznolikih bratstava je u mnoštvu pojašnjenja i prijevoda značenja, ne tumačenja, simbola i pojmova, a u skladu s vremenom, potrebama i okolnostima. Prava ‘zajednica svjetlosti’ može biti samo jedna. I zaista, u 11. i 12. stoljeću, alkemija je bila samo jedan od tokova narastajućeg prosvjetljujućeg utjecaja na Europu, preko Španije i juga Francuske,12 filozofijom, poezijom i visokim obrazovanjem, na kojemu se naročito insistiralo na jugu Italije i na Siciliji tokom europsko-orijentalne dinastije Rogera II. i njegovog sina Fredericka II.,13 te samom idejom viteštva, prije svega duhovnog (futvvet) i viteških, dakle duhovnih, bratstava.14

Robert iz Chestera je svoj prijevod Džabirove rasprave Kitab al-Kimiya, završio 11. februara 1144. Bilo je to prvo alkemičarsko djelo koje se pojavilo u latinskoj Europi, te je tako moguće vremenski vrlo precizno odrediti početak Vještine u Europi, kaže Holmyard. U najmanjem, od tog trenutka, uprkos svemu, alkemija će postati općeeuropska opsesija najmanje slijedećih 500 godina, a imena koja su svoj rad vezala za ovu tradiciju su, prema Mary Anne Atwood, izuzetna, Michael Scot, Albertus Magnus, Thomas Aquinas, Roger Bacon, i Raymond Lully, gotovo da su najznačajnije ličnosti 13. stoljeća; Nicholas Flamel iz 14., Elias Ashmole, George Ripley, Thomas Norton, Basilus Valentinus iz 15., te Paracelsus iz 16. stoljeća; i svi su bili alkemičari!

Da postoji bilo kakva kronika ili pregled nesretnih događaja, ili samoubistava čak, bila bi najzorniji prikaz da je za mnoge alkemija bila samo još jedna ili pak najveća frustracija, za što je osnovni uzrok i razlog bilo upravo nepoimanje ili nerazmišljanje o već spomenutom značajnom načelu-činiocu vrijeme, prostor, ljudi. Thomas Aquinas (Toma Akvinski) zasigurno ukazuje upravo na tu činjenicu kada kaže, da je …nastanak metala uvjetovan … i zahtijeva okultne operacije nebeskih kvaliteta, što nije uvijek pod kontrolom alkemičara, tako da prevashodan cilj djelatnika u ovoj oblasti mora biti priređivanje uvjeta i okolnosti najpogodnijih i najverovatnijih za funkcioniranje tih kvaliteta.15 Ernest Scott pojašnjava: Sufiji insistiraju da određene operacije, iako su sve procedure tačne, bit će učinkovite (ili, reći ćemo, razvojne) samo pod određenom kombinacijom okolnosti koje oni ukratko opisuju kao “pravim nastojanjem pravih ljudi u pravo vrijeme i na pravom mjestu.16 Bilo kakva slučajnost je, dakle, nemoguća. Burckhardt kaže: Sedamnaesto stoljeće često se smatra vremenom potpunog procvata europskog hermeticizma. U stvari, u stvarnosti, njegova dekadencija počela je još u 15. stoljeću.17, što je sa aspekta primjene spomenutog načela, da je svaki razvojni proces, djelatan je samo određeno, ograničeno vrijeme prije nego počne opadati i raspadati se.

Atwood najprije spominje najsvjetlije tačke europske alkemije, a potom nastavlja: …ali s tim lažnim, podmetnutim mladuncima besposličara koji su živjeli na račun javne lakovjernosti … ljudi svih staleža, uvjerenja i intelektualnih stupnjeva, uz svu raznolikost poriva, motiva i zamisli, su, poput monomanijaka, tragali za Kamenom… Mnogi, bez ikakvog znanja niti stvarne naklonosti prema Vještini, uzurpirali su naslov Majstora, Vještaka; ponekad svjesno obmanjujući, a češće, i sami obmanuti; sigurno je, da je načelno, zbog površnih i ovozemaljskih pretenzija tih obmanitelja, svijet počeo i još uvijek prezire alkemiju, miješajući izvornu doktrinu sa njihovim jadnim i odvratnim proizvodima; na žalost još uvijek postoji problem razlikovanja i odvajanja varalica od majstora.18 Ali filozofi su vjerovatno bili zadovoljni; posmatrajući djelatnu nesposobnost običnog krda, i kako malo vode računa o istini, odnosno, najvećem od svih čuda čudu prirode, u poređenju sa svojim sebičnim blagostanjem.19

Moglo bi se zaključiti po riječima čuvene duhovne alkemičarke iz 19. stoljeća (Mary Anne Atwood), da je …alkemija…univerzalna vještina životne kemije koja, fermentiranjem ljudski duh pročišćava i konačno rastvara… Alkemija je filozofija; to je filozofija, pronalaženjem Sofie u umu.

Međutim, čini se da je najbolji zaključak donio sam Titus Burckhardt, Ne bismo se više trebali zadržavati na historiji alkemije, koja, ionako, nije potpuno poznata, nesumnjivo i zbog toga što se ezoterička vještina uglavnom oslanja na usmenu predaju. Međutim, ipak treba spomenuti još jednu značajnu stvar; činjenicu da alkemijski radovi uglavnom nose fantastične nazive, bez ikakve veze sa kronologijom, kao da njihovi autori i izvori, ni na koji način nisu željeli oštetiti predmetni tekst; jer, uprkos činjenici da historijsko gledište i alkemijska mudrost nemaju nikakve veze jedno s drugim, ti nazivi (kao u slučaju latiniziranog Gebera) naznake su dotičnog tradicijskog ‘lanca’, prije nego su autorski potpisi. Na pitanje da li je neki hermetički tekst originalan ili nije, to jest, da li ishodi iz izvornoga znanja i iskustva hermetičke vještine ili je tek pukom prosudbom prisajedinjen predmetnom korpusu, odgovor ne može pružiti ni filologija, a ni puka usporedba sa empirijskom kemijom; jedini kriterij je duhovno jedinstvo sa tradicijom napose.20

[1] Alchemy: science of the cosmos, science of the soul, Titus Burckhardt, Fons Vitae, 1967.

2 Zhou Yi Can Tong Qi: xin shi (novo tumačenje Can Tong Qi), Liu Guo-Liang, San Min Publishing, Taipei, 2003, str. 4.

3 A Suggestive Inquiry into the Hermetic Mystery, Mary Anne Atwood, Yogi Publication Society, reprint izdanja Williama Tatea iz 1918, str. 22.

4 The Way of Hermes: new translations of the Corpus Hermeticum, C. Salaman, D. van Oyen, W. Wharton, Inner Traditions, 2000, str. 85.

5 The People of the Secret, Ernest Scott, Octagon Press, 1983, str. 107.

6 Burckhardt, op.cit.

7 Alchemy, Eric J. Holmyard, Dover, 1990, reprint izdanja iz 1957., str. 69.

8 The Sufis, Idries Shah, 1990, Anchor books, reprint Doubleday izdanja iz 1964., str. 218.

9 Mystical philosophy in Islam, Seyyed Hossein Nasr, Routledge, 1998.

10 ‘Veza između sufizma i alkemije uistinu je veoma duboka. Prije svega, sufizam, kao put samo-ostvarenja sadrži, kao i svaki autentičan duhovni put, tri osnovna elementa, doktrinu, metod, i ‘alkemiju’ koja preobražava dušu čovjeka. Na ovoj razini značenja sufizam u alkemiji otkriva gotov jezik kojim je moguće opisati ovaj aspekt svojih učenja. Štaviše, sufizam, u svojoj nutrini, sadrži duhovnu psiho-terapiju neposredno i blisko povezanu sa aspektom alkemije kao znanosti duše.’ Islamic Science, Seyyed Hossein Nasr, World of Islam Festival Publishing, 1976, p. 203.

11 Ili, da se poslužimo sufijskim izrazom, spoljašnju formu učenja određuju ‘vrijeme, mjesto i ljudi’.

12 The Sufis , op.cit., str. 357-366.

13 The People of the Secret, op.cit., str. 114-116.

14 The Sufis, op.cit., str. 245-253.

15 Alchemy, Holmyard, str. 107.

16 The People of the Secret, str. 117. On, također, dodaje, na 122. strani, da je ‘(Roger) Bacon znao za načelo “pravi ljudi na pravom mjestu u pravo vrijeme”, koje, napose, sadrži zasebno načelo ličnog, živog, usmenog prijenosa i predaje svih razvojnih procesa. Današnji Zapad nije u stanju razumjeti ovo načelo niti ukupan koncept.

17 Burckhardt, op.cit.

18 M. A. Atwood, str. 39-40.

19 M. A. Atwood, str. 54.

20 Burckhardt, op.cit.