Nakon ranije objavljenih knjiga Thomasa Keatinga Bliskost s Bogom. Uvod u molitvu
sabranosti (2011.) i Willigisa Jägera, Val je more. Mistična duhovnost za moderna vremena
(2014.) te Kontemplacija. Kršćanski put mistične duhovnosti (2015.), nakladnička kuća
Synopsis uvrstila se objavljivanjem knjige Richarda Rohra, Golo sada: Vidjeti kao što mistici
vide (Zagreb–Sarajevo, 2016., 222 str.), u suradnji s Centrom duhovnih putova
„Kontemplacija i mistika“ iz Zagreba, kao i istodobno one, opširnije, kojoj je autor Jim
Marion, Pokristovljenje: Unutarnji put kršćanske duhovnosti (2016., 420 str.), među ozbiljne i
zaslužne izdavače, koji svoju nakladničku djelatnost posvećuju duhovnosti, kontemplaciji i
mistici. Drugi su nakladnici u nas objavljivali s tematikom iz tih područja uglavnom opsegom
skromnija i sadržajem manje dalekosežna djela.
U navedenim knjigama što ih je objavio Synopsis, pa tako i u ovoj Rohrovoj, riječ je o
temeljnim pitanjima religioznog odnosno duhovnog života, to jest onog „jedino potrebnog“,
prema Kristovoj riječi Marti u Ivanovu evanđelju, koje se tiče čovjekova neposrednog susreta
s Bogom, što ga mistagoška duhovnost opravdano stavlja u svoje središte i koje sve veći broj
kršćanskih (osobito katoličkih) duhovnih učitelja danas ističe kao bitni aspekt stare i
suvremene duhovnosti. Ova se posljednja u tom susretu nadovezuje na svoje daleke izvore
kod ranih kršćanskih otaca, monaha, isposnika i mistika iz prvih vremena kršćanstva.
Upravljenost na osnovno, usmjerenost na bitno glavno je obilježje ove knjige naizgled
i na prvi pogled čudnog i neobičnog (na hrvatski s engleskog doslovno prevedenoga) naslova
čije značenje treba shvatiti kao „čisto sada“, kao važnost sadašnjeg trenutka i konkretnost
duhovnog života u svakodnevici, čistoj sadašnjosti, duboko utkanog u nju i neodjeljivog od
nje, a ne možda kao bijeg u neke apstraktne ili cerebralne sfere udaljene od cjelokupne
realnosti ljudskog života.
Richard Rohr (1943.) svjetski je poznati američki franjevac, duhovni učitelj izvanredne
misaone produbljenosti, golemog znanja i širokog iskustva, kontemplativac i osnivač
poznatog Centra za akciju i kontemplaciju u Albuquerqueu (New Mexico, SAD). Autor je niza
poznatih knjiga, među kojima se ističu Everything Belongs: The Gift of Contemplative Prayer
(2003.), Falling Upward (2011.), Immortal Diamond: The Search for our True Self (2013.) te
najnovija i vjerojatno najvažnija The Divine Dance: The Trinity and your Transformation
(2016.), u kojoj upozorava na iskonsku ukorijenjenost čovjeka i njegova duhovnog života u
Božjoj trojstvenoj naravi.
Autentičnost, čistoća i visina Rohrove duhovnosti osvajaju svojom iskrenošću i
snagom, svojom životnošću. Ona ide ravno u srž svih bitnih pitanja i problema duhovnog i
religioznog života. Prožeta kristovskim, evanđeoskim duhom bez natruha, opterećenja i svih
sporednosti ili čak plitkosti što ih (pre)često nameću kojekakvi (lažni) učitelji, pa i svećenici,
koji bi duhovnosti učili druge a da sami nisu u njoj dovoljno napredovali, ta duhovnost je put
k istinskoj unutarnjoj slobodi. Ljude, kako ističe autor, „možete voditi samo dotle dokle ste
sami došli“ (str. 42.), a „vođe kojima nedostaje kontemplativno viđenje ostat će više na razini
činovnika i tehničara, bez ikakve šire slike, koja bi ih dugoročno vodila. Svijet i crkve prepuni
su takvih ljudi koji često koriste govor o Bogu kako bi prikrili vlastiti manjak sigurnosti i
dubine“ (str. 41.): „Jasno je da mnogi pripadnici svećenstva nikada nisu sami iskusili treće
nebo te da ne mogu poučavati ono što ne znaju. Teološka je sprema bez duhovnog iskustva
ubojita.“ (str. 43.). A duhovna je produbljenost utemeljiteljska, jedina prava osnova istinske
religioznosti. Rohrova knjiga o tome svjedoči gotovo svakom svojom stranicom. Ona je
neiscrpna riznica duboke i autentične mudrosti koja blista svom svojom snagom i obasjava
čitatelja sposobnog da je shvati. Zato je i toliko dragocjena za našu sredinu kojoj te mudrosti
toliko nedostaje. A njezina kritičnost može biti samo ljekovita jer je uvijek dobronamjerna i
utemeljena, usmjerena na autentično produbljenje i pročišćenje kršćanske religioznosti i
duhovnosti.
Upravo zato jer je takvo, ovo je kapitalno djelo nemoguće prikazati s nekoliko riječi,
posve kratko. Gustoća i bogatstvo sadržaja ove knjige mogu se ovdje pokušati samo
nepotpuno sažeti ili, bolje reći, samo selektivno izdvojiti neki kratki ulomci iz obilja znanja i
uvida koje pruža i koji izlaze iz autorova osobnog iskustva i rada s mnogim ljudima. Autor
dotiče u 22 poglavlja niz pitanja koja se tiču koliko individualne, osobne duhovnosti
pojedinaca, toliko i duhovne situacije i razvoja religijskih zajednica, Crkve i, općenitije,
povijesne evolucije kršćanstva u zapadnoj civilizaciji. Knjigu zaključuje osam dodataka
praktične naravi, neke vrste savjeta ili uputa za duhovni život i pristupe.
O općem stanju na duhovnom planu vrijedno je navesti neka Rohrova opažanja. Kao
što je Isus kritizirao židovstvo iznutra, prema njegovim vlastitim kriterijima, tako je potrebno
učiniti slično s kršćanstvom i svakom drugom religijom danas, smatra Rohr. Prečesto religija
nudi više svojih doktrinarnih „prava na istinu“ nego što daje ljudima viziju kako da kroz
unutarnje duhovno iskustvo i njegovu stvarnu životnu primjenu „opravdaju“ tu istinu i učine
je valjanom:
Židovstvo, kršćanstvo i islam nisu poznati po tome da stvaraju ljude
usklađivanja. Općenito uzevši, mirotvorstvo, nenasilje, ljubav prema strancima
ili siromašnima, poniznost i dijalog nikada nisu bili jača strana tih religija. Iako je
mnogo ljudi u svakoj ovoj skupini dostiglo više razine preobrazbe, naša je briga
bila najčešće usmjerena na red u skupini, postojanost, organizaciju te
razjašnjenje i provođenje zahtjeva članstva… (str. 55.)
Činjenicu da su se u kršćanskoj Europi, koja je ispunjena crkvama i teološkim
školama, pojavila dva velika rata, treba preispitati. Činjenica da se rasizam,
duboka društvena nejednakost i antisemitizam nisu posvuda prepoznali kao
ozbiljan problem do gotovo dvije tisuće godina poslije Isusa, zauvijek ostaje
osuda nezrelosti zapadnoga kršćanstva, kako katoličkog tako i protestantskog…
Bivše kolonije Latinske Amerike nikada nisu bile poznate čak ni po minimalnoj
socijalnoj pravdi… usprkos njihovu katoličkom identitetu. Za sjevernoameričke
protestante genocid nad američkim Indijancima i ropstvo afričkih crnaca nisu
izgledali kao velik problem… Običan monoteistički 'vjernik' još uvijek nikoga ni
izdaleka ne proziva za elitizam, klasizam, mučenja, homofobiju, siromaštvo i
degradaciju Zemlje. U većini teorija spasenja takve teme nisu važne (str. 56.).
Ipak, ne generalizirajući jednostrano ili, bolje reći, ne propuštajući da se priznaju i
veliki pozitivni povijesni rezultati koje su donijele, valja priznati da se u institucijama
organiziranih religija nikada nije vodilo dovoljno računa o društvenim grijesima i
institucionalnom zlu. Voljeli bismo da Rohr jasnije razlikuje kršćanstvo od kršćanskoga svijeta
i kršćana (te pseudokršćana), na koje se u stvari, a ne na (zapadno) kršćanstvo kao takvo,
mogu opravdanije primijeniti riječi o njihovoj nezrelosti. S druge strane, kako ispravno ističe
autor, „zapanjujuća je arogancija koja dopušta kršćanima da tako spremno vjeruju kako je
njihovo mentalno razumijevanje stvari makar i blizu Isusovu“ (str. 59.). Šire gledano, upravo
usmjerenost na mentalno a ne na životno i iskustveno bila je jedna od deformacija
zapadnoga kršćanstva. Bitno je bilo što se vjeruje, a ne kako se vjeruje i vjeru živi; što netko
misli, a ne kakva je kvaliteta njegova duhovnog života; je li pripadnik i sljedbenik, a ne kakav
je čovjek; udovoljava li postavljenim mu moralnim i moralno-društvenim pravilima, a ne
kolika je njegova blizina, prisutnost Bogu: „Fundamentalizam pati od istog lažnog viđenja. On
je u osnovi ljubavna veza s riječima i idejama o Bogu, umjesto ljubavne veze s pravim
Bogom“ (str. 64.). A ta veza je bitna: bitna je neprestana prisutnost Bogu, to kako živimo
sadašnji trenutak, svaki trenutak. A „što je istinito za Mariju i Martu, istinito je i za nas. 'Samo
je jedno potrebno', kaže Isus. Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti
Prisutnost“ (str. 74.) Bez upadanja u intimizam i individualizam bitno je težiti k osobnom
susretu s Bogom. Bez toga susreta postaje upitno sve ostalo, vanjsko, formalno, legalističko i
moralističko. Nije primarno religijsko pripadništvo, bitna je čovjekova duhovna preobrazba,
rađanje „novoga čovjeka“ kojeg god on vjerovanja i pripadnosti bio. Bez te preobrazbe,
metanoje, nema ni istinske religioznosti.
Otuda i utemeljiteljska, životna vrijednost osobnog duhovnog života, njegova
jedincatost u jedinom, čistom, „golom“ sada, u svakom konkretnom, a osobito iole važnom
trenutku življenja i djelovanja – u prisutnosti Božjoj. Takav način postojanja je preobražajan,
par excellence kontemplativan, stoji u temeljnom obratu promatranja i gledanja na Boga,
svijet, druge i sebe, nije dualističan nego nedualan, povezan s cjelokupnom Božjom i
ljudskom stvarnošću, uronjen u nju. „Razum je po prirodi sklon suđenju, nadziranju,
analiziranju umjesto promatranju, kušanju i voljenju. Upravo zbog toga on ne može biti
prisutan u golome sada.“ (str. 69.). Nipošto ne odbacujući razum, koji ima svoju itekako
važnu funkciju, zrela ga duhovnost nadilazi; zato je i kontemplacija, ne iracionalna, već
ujedno predracionalna i transracionalna, dublja i sveobuhvatnija od razuma. „Toliko se toga
u religiji bavi poučavanjem ljudi ovim ili onim, gomilanjem činjenica i zapovjedi, da bi se
nekako doseglo spasenje. Ali veliki učitelji znaju da je potrebna samo jedna velika promjena:
kako živimo sadašnji trenutak.“ (str. 74.). Toj mudrosti nas uči cijela Rohrova knjiga:
Ako smo prisutni, kao posljedicu ćemo uvijek iskusiti Prisutnost… Mudrost nije u
skupljanju više činjenica i podataka… Mudrost je upravo drugačiji način gledanja i
poznavanja… Prisutnost jest mudrost! Ljudi koji su potpuno prisutni, znaju kako
vidjeti cjelovito, ispravno i istinski. Prisutnost je ono ;jedino potrebno;… Ona je
praktičan svakodnevni zadatak svake zrele religije (str. 74-75.).
A biti prisutan znači biti svjestan. Svjesnost i prisutnost obilježja su istinske
kontemplacije, kontemplativnog življenja života, a to znači dubinskog promatranja,
doživljavanja i razumijevanja stvarnosti. Zato kontemplacija nije reducionistička; ona drži
otvorenim prostor srca i uma da bi vidjela i „ono drugo“, sakriveno običnom racionalnom
analiziranju. Kontemplacija promatra „golo sada“, sadašnji trenutak u očekivanju budućega
kojega će joj donijeti ususret Bog i milost. Nakon prvotnog rađanja tijekom ranih vremena,
kontemplacija je među kršćanima, osim u manjim skupinama, bila vrlo dugo zanemarena,
osobito tijekom zadnjih stoljeća. Danas je vrijeme njezine renesanse, povratka kršćanske
duhovnosti kontemplativnom životu, doživljavanju i viđenju sveukupne stvarnosti „trećim
okom“, nedualno, u samoj bliskosti i Prisutnosti Božjoj. To je ujedno poziv na mistični pristup
cjelokupnoj realnosti Boga, svijeta i čovjeka, na njihovo viđenje „kao što ih mistici vide“. Karl
Rahner je uostalom istaknuo da će istinski kršćanin budućnosti biti mistik ili da ga neće biti.
Drugim riječima, poziv je to na dublji, autentičniji kršćanski duhovni život kakvu se jedino
može vjerovati, smatrati ga vjerodostojnim, najvrjednijim življenja, istinskim
svjedočanstvom.
Znanstvenici i duhovni tražitelji sve su više suglasni oko toga da se preobraženje
ili prosvjetljenje kreće korak po korak iz gotovo potpuno dualnoga mišljenja
prema nedualnom na najvišim razinama… Taj viši način viđenja i bivanja
prisutnim nazivamo – kontemplacijom. Kad bi se taj drevni dar mogao rasvijetliti
i obnoviti za zapadne kršćane, muslimane i Židove, religija bi iskusila veličanstven
skok prema naprijed. Mogli bismo početi biti prisutni jedni drugima. Mogli bismo
živjeti u golome sada, umjesto da se skrivamo u prošlosti ili da se brinemo za
budućnost… (str. 78.).
Složenost i dubina pitanja kojima se bavi Rohrova knjiga tolike su da će se iz ovih
redaka moći jedva nazrijeti. Njihova je dalekosežnost velika. Rohr među ostalim ističe kako
nas je Isus pozvao na to da ga slijedimo, a ne da ga obožavamo, što znači da krenemo na
putovanje prema sjedinjenju s Bogom. Isus nije pokrenuo religiju pripadanja nego religiju
preobrazbe. Kao što je rekao Nikodemu: čovjek se mora ponovno roditi. A čovjekova istinska
i potpuna preobrazba ne događa se odjednom nego postupno, sve dok ne postane nečija
trajna crta osobnosti: „To je proces koji zahvaća većinu života i zapravo je on naš istinski
životni i kontemplativni zadatak.“ (str. 77.). O tom zadatku, uz druge, Richard Rohr govori
uvjerljivo i snažno, iz dubine srca i neupitnoga iskustva, kakvima se danas jedino može
vjerovati. Kao što je isticao Željko Mardešić, današnji „naraštaj riječima malo ili ništa ne
vjeruje, posebice ne propovjednicima vjere i morala. Od njih se traže djela i svjedočanstva,
iskrenost i skromnost.“ 1 A to su osobine koje obilježavaju franjevca Richarda Rohra kao što
njegova djela obilježavaju dubina i autentičnost duhovne misli koje danas mogu jedine
osvojiti ljude. U nas, gdje ima malo (ili gotovo
nema) takvih djela, autorova knjiga je pravi izazov
i osnaženje, novost i poticaj na razmišljanje o sebi i
o duhovnom hodu kakav je potreban svakome
čovjeku da bi što više napustio sva ograničenja i
robovanja osobnom i kolektivnom egu koja ga
sprječavaju na putu dubljeg duhovnog
samoostvarenja i bliskosti s Bogom. Tko propusti
ovu knjigu ne zna što gubi i u kojoj mjeri se lišava
jednog velikog i vrijednog bogatstva.
1 Željko Mardešić, Politički dualizam i koncilsko kršćanstvo, Nova prisutnost, 2003., I/1, str. 6.
Meditacija je biti u potpunosti
prisutan u sada(šnjosti),
bezvremenom trenutku Božjem.
Meditacija je jednostavno puno
prihvaćanje te stvarnosti putem
discipline/prakse, u povjerenju i
ljubavi.
JOHN MAIN
Što se pak tiče druge netom izašle knjige istoga izdavača, njezin autor Jim Marion
(1945.), američki katolički teolog, pravnik i duhovni učitelj, direktor Instituta za duhovnu
svjesnost i suosnivač Instituta za integralnu duhovnost s Kenom Wilberom, živi i radi u
Washingtonu (DC). Nakon višegodišnjeg samostanskog školovanja djelovao je pretežno u
pravnoj struci i bavio se političkim aktivnostima, među ostalim i u službi zakonodavne i
izvršne vlasti američke Savezne vlade. Od rane mladosti bio je kontinuirano predan molitvi i
kontemplaciji, istražujući osobito duhovne putove velikih mistika, sv. Ivana od Križa i sv.
Terezije Avilske. U zreloj se dobi vinuo svojim duhovnim iskustvom i traženjima do stupnja
duhovnog voditelja i objavio rezultate svojih dubinskih uvida i meditacija osobito u ovome
djelu.
Kao što ističe Ken Wilber u uvodu ovoj Marionovoj knjizi, ona je „iznimno i
zadivljujuće djelo“, „vjerojatno prva knjiga koja iz kršćanske perspektive opisuje cjelovit put
razvoja svijesti“. Pod tim putom autor „podrazumijeva put koji uključuje temeljne stupnjeve
duhovnog razvoja, koje su tako lijepo opisali veliki sveci i mudraci, te također stupnjeve
razvoja psihe, koje su tek nedavno otkrili suvremeni razvojni psiholozi…“. U tome
nesumnjivo i stoji jedna od originalnosti i vrijednosti autorova djela: nadovezivanje i
dopunjavanje uvida i iskustava psihološkog i duhovnog reda. Ono što ga obilježava također
su sustavnost, cjelovitost i cjelokupnost. U njegovu su središtu Ljubav i Kraljevstvo nebesko
kao konačni cilj ljudskoga postojanja.
U prvome dijelu knjige autor govori o tom Kraljevstvu duha kao o najvišoj razini
svijesti i duhovnog postojanja u Ljubavi, na koje je pozivao Krist. Prema Njegovoj riječi to
Kraljevstvo se ne nalazi „ni ovdje ni ondje“ tako da bi ga se moglo vidjeti, ono je najviša
duhovna realnost u Bogu i s Bogom. U drugome dijelu Marion opisuje sedam razina ljudske
osobnosti: arhaičnu svijest novorođenčadi, magičnu svijest djece, preadolescentnu mitsku
svijest, racionalnu svijest, vizijsko-logičku svijest, psihičku svijest i najvišu, suptilnu razinu
svijesti koja je vrhunac naših ljudskih mogućnosti na zemlji.
Na suptilnoj razini započinje naše konačno samoostvarenje, proces kojim osoba
postaje duhovno i psihički cjelovita, jedinstvena i puna unutarnje ljepote.
Poduzimamo konačne korake u postajanju Isusovim prijateljima (Iv 15,15),
baštinicima i subaštinicima Kraljevstva s Isusom (Rim 8, 17), integriranim i
cjelovitim ljudskim bićima koja ujedinjuju sve svoje muške i ženske dijelove u
božansku Kristovu cjelinu (Ef 2,14; Gal 3,26-28)… Isus je rekao: 'Ja sam kruh
života'… Unutarnjim uključivanjem toga 'kruha' sve više i više kao našeg vlastitog
identiteta, počinjemo brzu unutarnju preobrazbu identiteta, od ljudskoga u
božanski. Na suptilnoj se razini naše unutarnje poistovjećivanje s Isusom kao
Kristom ostvaruje sve brže“ (str. 173.).
O tome svjedoče i sv. Terezija Avilska i sv. Ivan od Križa. No, tu se otvara čitav jedan
silan i neizmjeran svijet naravnog i nadnaravnog, mogli bismo reći sav ljudski svijet i božanski
nadsvijet, u njihovu dodiru, o kojima među ostalim govori i ova knjiga. A taj svijet i nadsvijet
beskrajno nadilaze ono što se o njima može uopće ljudskim jezikom reći. Zato, koliko god
Ken Wilber ovu knjigu ocjenjuje najvišom ocjenom, valja priznati da u konačnici sve ljudske
riječi ipak ostaju nemoćne, a jezik nijem, pred mogućnošću da te realnosti iole do kraja
izraze. To nameće veliku skromnost i poniznost premda ne poništava važnost i vrijednost
intelektualnog napora da se čovjek tim najvišim i tajnovitim realnostima i kognitivno približi.
U trećem dijelu knjige autor govori o „tamnoj noći duše“, o uronu u nju i o izlasku,
dapače uskrsnuću iz nje. Značajna je to i dubinska tema, koju su dotakli veliki mistici kakav je
bio sv. Ivan od Križa i koja izmiče onima koji su još daleko od dubljih duhovnih iskustava
premda i na manje dubokim razinama duhovnog, u svakidašnjem životu, ljudi mogu prolaziti
i prolaze kroz razdoblja tmine i „malih smrti“ odnosno kroz nošenje križeva kao dijela svog
duhovnog uspona. To mistično iskustvo ostaje dakle bitno, a svjedočanstva o njemu
kapitalna. Na tu se temu logično i smisleno nadovezuje ona, kojoj je Marion posvetio četvrti
dio svoje knjige, a to je tema o svijesti čovjeka koji je ostvario božanstvenost ili, drugim
riječima, istinsku i vrhunsku svetost na tragu Kristovu. Riječ je o pitanju koje nas vodi ravno i
logično k tematici petoga dijela knjige, a to su problemi s kojima se susreće kršćanin na putu
prema Kraljevstvu nebeskom. O njemu podrobno govori i šesti dio knjige. Nju zaključuje
bogat izbor literature, i to sve na engleskom jeziku.
Interes ove knjige je nesumnjiv, što ne znači da je moguće složiti se sa svime što se u
njoj navodi. Njezina opširnost i bogatstvo sadržaja tražili bi, da bude iole potpuna, daleko
opširniju analizu od one koju možemo ovdje ponuditi. Zato smo se ograničili samo na neke
elementarne informacije o ovome ozbiljnom i dubokom djelu. Završit ćemo s nekoliko riječi
iz njegova uvoda i samoga kraja:
Ljubav nije i nikada neće biti etika (iako oblik izražavanja može biti dobročinstvo
ili sućut). Ljubav je način postojanja. Preciznije, to je posebna razina svijesti koja
nadilazi pozitivno i negativno čineći od dva (dualnost) jednu cjelinu… (str. 5.).
Svakoga se dana trebamo podsjetiti tko smo. U Božjim smo očima već savršeni.
Već smo ljubljeni Božji sinovi i kćeri (Rim 8,16)… Već smo s Isusom baštinici
Kraljevstva (Rim 8,7). Naša je suština Ljubav (1 Iv 4,8). Već smo spašeni (1 Iv
2,2)… Molim za to da svi postanemo savršeni nositelji kroz koje će se izražavati
Božja ljubav kako bi po nama na Zemlju došlo kraljevstvo nebesko koje je već na
nebu. (str. 400.).
Da zaključimo. Marionova je knjiga djelo kakvo dosad nismo imali u hrvatskom
prijevodu. Njezina temeljna vrijednost i nezaobilazna važnost tematike kojom se bavi
nadilaze neke njezine pojedinačne aspekte, o kojima bi trebalo još raspravljati i preispitivati
ih, ali koji ne dovode u pitanje osnovno koje se može u njoj naći.
O AUTORU:
Supičić, Ivan, hrvatski muzikolog (Zagreb, 18. VII. 1928). Studirao pravo na Sveučilištu u Zagrebu i glasovir na Muzičkoj akademiji (1953., u klasi A. Geiger-Eichhorn). Doktorirao 1962. na Sveučilištu Sorbonne u Parizu s temom iz područja sociologije glazbe. God. 1960–63. djelovao je kao istraživač u Nacionalnom centru za znanstveno istraživanje (CNRS) u Parizu. Isprva nastavnik glasovira u glazbenoj školi u Sisku, potom asistent i (od 1976) redoviti profesor muzikoloških predmeta na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (do 1986). Godine 1979–93. predavao je na Sveučilištu u Strasbourgu. Supičić je utemeljitelj muzikoloških disciplina sociologije glazbe i estetike glazbe u Hrvatskoj, bavio se socijalnom poviješću glazbe u Francuskoj, odnosom glazbe i masovnih medija te estetičkim nazorima nekih hrvatskih skladatelja XX. stoljeća. Bio je glavni pokretač osnivanja Odsjeka za muzikologiju i Muzikološkoga zavoda pri Muzičkoj akademiji (potkraj 1960-ih), te Zavoda za muzikološka istraživanja (1980) pri Hrvatskoj (tada Jugoslavenskoj) akademiji znanosti i umjetnosti. Redoviti je član HAZU od 1983. Utemeljio je i trideset godina (1970–99) bio glavnim urednikom međunarodno utjecajnoga zagrebačkoga časopisa International Review of the Aesthetics and Sociology of Music (danas u izdanju Hrvatskoga muzikološkoga društva te HAZU i Muzičke akademije). Bio je potpredsjednik (1977–82) i predsjednik (1982–87) Međunarodnoga muzikološkoga društva. Autor je nekoliko knjiga (Ekspresivna glazba – La Musique expressive, 1956; Elementi sociologije glazbe, 1964; Estetika evropske glazbe, 1978), od kojih je druga prevedena i objavljena na poljskom i engleskom (u SAD-u)
IZVORI: