MAGDALENA

Magdalena je živjela u kući s velikim vrtom, koji su krasila stabla dvaju trešanja, jedna bijela magnolija kraj koje je bila vrtna ljuljačka u kojoj je često poslijepodne čitala, i veliki ružičnjak ispred kuće kojem je posvećivala posebnu pažnju, nedaleko od ulice u kojoj sada živim. Zapamtila sam je iz knjižnice, često bih je viđala kako pored prozora čita novine i pije kavu iz automata, imala je posebne naočale, prekrasnih tamnocrvenih okvira koji su činili divan kontrapunkt njenoj srebrnkastoj kosi oblikovanoj u asimetrični bob. Bilo je nečeg posebnog, gotovo eteričnog u njenoj pojavi, sjećam se da sam je uvijek diskretno promatrala u sredini svojih tridesetih, i razmišljala kako bih u starijoj dobi voljela imati njenu otmjenost i mir kojim je zračila. Moja baka, koja je živjela nedaleko njene kuće, pričala mi je da se Magdalena nekako sva utišala otkako je njen Franjo umro. Djece nisu imali, i jedino je još kokerica Lori bila živuća  veza s njihovom ljubavlju Bili su jako posvećeni jedno drugome. Susjeda Magdica, kako smo je od milja zvali, pekla je fine salenjake i eklere kojima je znala iznenaditi školarce kad su, vraćajući se iz škole prolazili pokraj njene kuće. I u sezoni trešanja, uvijek je davala djeci da se penju i beru ih, krošnje su bile prepune smijeha i šuškanja vrećica u koje su trpali slasne plodove. Magdalena je voljela umjetnost, posebno slikarstvo, osobito moderno i postmoderno. U mirovini, i sama se posvetila slikanju u svojoj udruzi umirovljenih kreativki. Družile su se, slikale, oblikovale glinu u čudesne lampe, figure , uporabne predmete. Pokojni suprug Franjo, nekad je radio u Muzeju grada Zagreba i puno su putovali. Išli su uglavnom sami, ili u društvu kumova, u vlastitom aranžmanu, izbjegavajući agencije i visoke aerodromske takse. Sami su nalazili smještaj, i voljeli su tu slobodu organizacije vremena, prethodno bi sve o destinaciji proučili, a ako su željeli nešto više čuti o onom što ih je zanimalo, priključili bi se mjesnim vođenim turama za koje su prije puta našli sve potrebne informacije. Kasnije, kad je suprug umro, sama je nastavila s tom praksom, što je njenu nećakinju znalo zabrinuti. Rekla bi mojoj baki kako je teta opet „otprašila“ u Prag na izložbu, sama, da bi joj bilo draže da je s agencijom, nekako bi bila mirnija, jer ipak je Magdalena već bila u kasnim sedamdesetima. Subotom bi obično s prijateljicom odlazila u Lisinski, imale su pretplatu.  Ta je sitna , a snažna i osebujna žena, putovala dok god je mogla. Kad je prešla osamdesetu, nećakinja se s mužem i kćerkom doselila k njoj. Znala su nedjeljna jutra zamirisati friškim kiflicama i bijelom kavom , jer još je voljela mijesiti, i dočekati svoje kad se vrate s jutarnje mise bogato postavljenim stolom. Imala je artrozu kuka pa nije više mogla dugo hodati ni stajati, no kako se kretanje smanjivalo, tako je Magdalena otkrivala nove aktivnosti koje je mogla raditi sjedeći, a za koje  ranije nije imala vremena. Svojoj je pranećakinji isplela divne, unikatne, asimetrične vunene kapute, rukavice i šalove, radila je originalne „filcane“ broševe koje su kupovale i njezine kolegice s fakulteta za poklone nekome za rođendan. Od svega joj je najteže palo što više nikud nije mogla otići sama, putovala je uvijek s nekim, po njihovom planu i rasporedu. Slobodnim duhovima uvijek je teško prihvatiti da ovise o drugima, no Magdalena se brzo i fleksibilno prilagodila, otkrivajući nove interese. Sad su joj bile dostupne samo zagrebačke izložbe na koje je išla taksijem, prijateljica se razboljela i više nisu imale pretplatu za Lisinski, no kupila si je dobar stereo sa slušalicama i uživala u emisijama klasične glazbe. Voju Šiljka je posebno voljela. Jutrima bi polako odšetala do knjižnice, uzela jedan kapučino s automata za kavu i u miru čitala novine. Uvijek bi tamo susrela i ponekog iz susjedstva pa bi se do sita napričali. S vremenom, postajala je sve tiša, pogleda uprtog u daljinu, kao da joj se duša nastanila negdje između oblaka i zemlje, kao da je najviše raduje rađanje sunca u zoru, pjev ptica u njenom vrtu, i ruže koje je marljivo obilazila sa štapom u ruci, orezujući ih, milujući tek otvorene pupoljke. Jedne je večeri dobila inzult, vrlo jak. Iz bolnice su je prebacili u stacionar, u kojem je , na infuziji poživjela još koji tjedan. Od tada je prošlo sedam godina, a Magdalenin je ružičnjak jednako lijep. Posebna je u njemu jedna nježno lila ruža baršunastih latica koja uvijek najdulje cvate iako je skrivena od pogleda s ulice. Nećakinja mi kaže : Ova ruža pod prozorom  zove se Magdalena. Nazvala sam ju tako , jer je svojom nenametljivom, nježnom  raskoši toliko nalik teti.