Jutros je umro čovijek koji je ležao na krevetu do mene. Nisam ni znao, sve dok se sestre nisu ustrčale i to baš kad mi se pred jutro konačno prispavalo. Nakon dosta strke pokrile su ga plahtom preko glave i odgurale nekuda beživotno mu tijelo.
Kap. Kap. Kap po kap kapale su u njega kapi infuzije, a kap po kap je život iz njega curio. Ponekad bismo popričali, doduše samo na kratko, no siguran sam da je vjerovao da neće umrijeti. Ja sam se nadao, onako ljudski, a i da imam s kime povremo popričati, ali ni njega ni mene nije se pitalo.
Čitavo mi jutro u misao dolaze nečije tuđe smrti koje kao da me se prije nisu ticale i za koje tek sada imam vremena. Na pamet mi padaju smrti moje tri bake i s njima čitav paket aranžman koji meni slijedi.
One su umrle jer su bile stare i to se podrazumijevalo i mene za to nije bilo briga, jer ja ću živjeti vječno, jer mladi ljudi ne umiru, a ja sam vječno mlad. To se mene nije ticalo sve dok me jutros probudila nije milostiva bez premca. Pravednica bez predrasuda i ega, potpuno rasno, vjerski, spolno i materijalnim dobrima neopterećena. Dama u pepeljastoj kabanici, s kapuljačom na glavi i bez lica, al’ s dahom ledenim, koja mi jezivo reče:
– Što misliš, tko je sad’ na redu?
Baš mi tada, odnekud u misao dođoše te tri bake i to ovako redom.
Ljudi obično imaju dvije bake no ja sam ih imao tri. Djeda nijednog, oni u ratovima izginuše, a bake tri. I tu postoji kvaka. Ne kao ona na vratima ove bolničke sobe, već kvaka u priči života.
Baka po mami je bolovala i za rana umrla, baš u godini kada sam rođen. No imala je žive i zdrave još dvije sestre i tako mi po mami dvije bake ostale. S onom tatinom dakle tri. Tri utočišta i tri tople riječi. Tri izvora đeparca i tri zaklona na vjetrometini života, samo kada bi sve tri bake bile iste. Ali nisu.
PRVA BAKA
Na nju me neki dan asocirao moj prijatelj iz djetinjstva koji me posjetio. Štreber koji danas ima svoje poduzeće, radišan, ne pije, ne puši i deklarirani ateist, i koji mi se iskreno uz uzglavlje kreveta povjerio i rekao:
- Ja sam ateist, to znaš i sâm, ali moram ti nešto priznati. Mislim, zapravo osjećam to onako u srcu da je dobro biti dobar katolik.
Valjda me htio utješiti, to pretpostavljam, no šta njemu znači biti „dobar katolik“, e to stvarno ne znam. Važno je jedino to da me tako sročena sintagma neodoljivo podsjeća na moju pokojnu baku Zlatu. Ona je bila i ostala dobar katolik, to znam.
Dogodilo mi se čak da sam sâm sebe uhvatio kako osjećam blagu zavist zbog mira koji ima i sa sobom nosi ta moja baka Zlata. Sjećam se i kako je umrla. Nisam bio prisutan, ali mi je mama rekla da je umrla s rukama podignutim prema gore, u vlastitom krevetu gdje je svako veče krunicu molila. Priznajem da sam i dan danas uvjeren da je netko meni nevidljiv i duhovno opunomočen došao po nju, a ona je, krenuvši iz tijela, tako podigavši ruke čak i samim tijelom krenula.
Sjećam se njenog sprovoda. To kao da je slavlje bilo. Obred su služila tri svećenika i bila je neka dobra vibra oko svega. I tada sam shvatio, onako mlad i besmrtan, da je smrt jedina izvjesna stvar koja će mi se u životu dogoditi.
DRUGA BAKA
Zlatina sestra se zvala Josipa i svi smo je zvali Pepa. Ona se nije udavala, djece nije imala i svi mi potomci njenih sestara smo je morali zvati, teta, a ne baka, Pepa. Njena priča je neobična i kaže da joj je interes za život stao tamo negdje u drugom svjetskom ratu. Imala je dragog kojeg je voljela i za kojeg se htjela udati. On je bio komunist, ilegalac i u jednoj je diverzantskoj akciji, sa grupom drugova, dignuo prugu u zrak i, umjesto u šumu, vratio se k Pepi u krevet. Njemci ko Njemci, praktični ljudi, nisu se previše zamarali hvatanjem te grupice bandita koja se ionako razbježala, već su napravili raciju i zatvorili nekoliko kvartova u gradu. Silom iz kuća muškarce zrele dobi istjerali i dvadesetak njih strijeljali. Za odmazdu. Tako su, a da nisu ni znali, ustrijelili i stvarnog krivca, a tako su, a da nisu ni znali, ustrijelili i Pepin ostatak života.
Ujak ju je potajice zvao Pukovnik, a ona je, i ne znajući to, uvijek davala precizne i stroge naredbe. Kada joj je, jednoga dana, toliko pozlilo da su zvali hitnu pomoć, iznosili su je na nosilima, a Pepa je još smogla snage reći koje cvijeće treba zaliti i kako dovršiti zafrik koji se još pušio na peći.
To je bilo zadnje kada sam je čuo i vidio.
TREĆA BAKA
Treća je baka, baka po tati. Rođena kajkavka. Zvala se Ana, a svi smo je zvali Janica. No ta je i više nego priča za sebe.
Ne treba ni o živima, a pogotovo ne o pokojnima, nikada ništa loše zboriti, no o Janici imam potrebu samo par njenih rođendana nabrojiti.
Prvog njenog rođendana kojega se sjećam, tata joj je kupio zlatni lančić.
– Kaj si mi to donesel? Zakaj si se išel trošit’? Ja ti to ne bum zela!
I baci mu ga u krilo jer ovaj već bijaše sjeo.
Drugog pak rođendana tata joj je kupio malu bombonjeru, Griotte.
– Kaj? Kaj si mi to kupil? Bolje da mi niš’ nis’ kupoval neg’ to išel nosit’! To si doma zemi!
Kasnije sam se ja posladio da mama, koja i nije baš bila u dobrim odnosima s Janom, ne sazna za novi fijasko. A još kasnije sam se zbog toga i malo čudno u glavi osjećao.
Trećag rođendana, prema mom računanju vremena, a koji je bio valjda šezdeset i neki, stari joj nije donio ništa. Rekao je da se sjetio i došao čestitati i da je to samo po sebi dosta.
– Kaj? Praznih ruku dolaziš? Ovo da si mi kupil, – vikala je Janica mašući kutijom šibica koju je toga trena s ruba šparheta dohvatila – pa bi pak nekaj donesel, a ovak nis niš’? Vrag te zemi!
I tako, nekih moji zrelijih dana sam se pitao: Što bi toj ženi bilo po volji? Postoji li varijanta kojom bi ona zadovoljna bila?
Nadživjela je ona sva tri sina i kasnije u samoći i tko zna kakvom raspoloženju ovaj svijet napustila.
Imale su moje bake svaka svoju priču, ali što sada na kraju ove moje?
Mogu se samo duboko pokloniti onoj dami ledenog daha i bez smisla za šalu. Mogu i na stranu pustiti sve sumnje imali li ovaj život kakve svrhe i otjerati silni žal za proteklim vremenom. Ne zamarati se više time postoje li raj, čistilište i pakao. Valja samo bez prtljage na put poći. Iskoristiti konačno svoju „One way ticket“.
A kažu da te, kada umreš, dočeka neka poznata osoba, da bi se lakše privikao na novu sredinu. I ako uopće ima čega nakon ove ilozorne igre, zanima me sada živo, koja baka će me dočekati. Koja će stajati na kraju tunela i reći:
– Baš mi je drago što si nam došao. Molila sam se svim srcem i bićem svojim da dođeš baš ovdje.
Ili možda:
– Mali, prvo obriši cipele kad ulaziš, pa onda odmah da si otišao oprati ruke i umiti se!
Ili ipak:
– Kaj si ve dolazil? Tu je nutri tak vrelo da bi jajce vu ustima skuhal. Sam’ si nam još ti tu falil. Ti i tvoje bedastoće.