Ima jedna knjiga nad knjigama – a to je Biblija. Biblija ima dvostruku prirodu – s jedne je strane u njoj sadržana Božja poruka, a s druge je ta poruka izražena književnim sredstvima. Biblija sadrži prozu, poeziju, izreke, povijest… a zbog velike starine često ju je vrlo teško čitati.
Danas smo uglavnom izloženi medijima, a književnost manje čitamo. Medijska poruka je izravnija, jasnija, razumljivija i zato nam je danas još teže čitati i razumijevati Bibliju. Zbog toga se u današnjim prijevodima ta činjenica uzima u obzir – možemo primijetiti da suvremeni prijevodi koriste jednostavnije izraze i imaju manji broj riječi nego prijevodi u prošlosti. Neki prijevodi idu čak tako daleko da se književni aspekti Biblije posve umanje, samo kako bi se poruka jasnije vidjela.
Danas se često čuje: „Ma to ti je samo priča“ – kao da bi priča bila nešto nevažno. Ili: „On ti samo priča priče“ – to je dakle lažljivac, nepouzdana osoba. „Dosta nam je priče“, kažu ljudi. „Prijeđimo s riječi na djela“, kažu, pa bi dakle djela bila važnija riječi, a ono što radimo – i zaradimo – bilo bi važnije od priča.
Kada o Bibliji govorimo u kontekstu pričanja, kao o zbirci mnogih priča – ili samo o jednoj velikoj, čak veličanstvenoj priči – mogao bi netko reći da je Biblija nevažna knjiga ili da je izmišljena: ali to može reći samo netko tko nije svjestan snage i moći priče.
Biblijske priče neumorno nadahnjuju umjetnost. Što bismo gledali u Sikstinskoj kapeli da nije bilo Biblije? Što bi ostalo od Rembrandta da maknemo sve biblijske prizore? Gotovo da nema filma u kojem se ne ponavlja kalvarijska drama o žrtvovanju i otkupljenju.
Biblijske priče su besmrtne i posvudašnje. Što bi bila hrvatska književnost bez Judite Marka Marulića, bez Suza sina razmetnoga Ivana Gundulića, bez Kranjčevićeva Mojsija i Posljednjeg Adama? Od Baščanske ploče do Svakidašnje jadikovke Tina Ujevića – Biblija je u našoj kulturi i jeziku. Za mnoge izraze i ne znamo da su iz Biblije – ako vam je netko vrijedan poput zjenice oka, ili vam je slomio srce, ili vam stavlja riječi u usta, ili kad uzdahnete da nema ničega novoga pod suncem ili da je sve taština nad taštinama…
Jedan južnoamerički pisac rekao je da je svijet knjiga koju svi pišemo, koju svi čitamo i u kojoj smo svi junaci. To svakako vrijedi i za Bibliju – Bog je njen junak, njen pisac, njen čitatelj: Bog ima Knjigu života u koju se upisuju imena pravednih.
Svaka knjiga na neki način stvara svojeg čitatelja. Kad čitate krimić, postajete detektiv; kada čitate ljubić, postajete zaljubljena osoba; a kad čitate Sveto pismo, postajete tražitelj svetoga. A sveto je, kako se otkriva na stranicama Biblije, ujedno i strašno. Sveto je, kako je rekao Rudolf Otto, upravo jezivo – to je nešto izvan našeg svijeta, nama nespoznatljivo i zastrašujuće. Biblija to sveto donosi u naš život, i približava nam ga. Sveto se u Bibliji ukazuje kao blisko, kao prijateljsko, kao Otac pun ljubavi – to je priča o tome kako postati svet. Jer Biblija nije obična knjiga koju se samo može čitati – Biblija je knjiga koja čita čitatelja. Ona je starija od njega i nadživjet će ga, ona ga mjeri i važe, i provjerava koliko udovoljava njenom idealu.
Za protestante Biblija je stvarnija od svega – načelo sola Scriptura govori upravo o tome da je sveta knjiga temelj na kojem stoji svijet. U Bibliji se čak i svijet uspoređuje s knjigom. Na zadnjim stranicama Biblije, u knjizi Otkrivenja, stoji da će se svijet na kraju skupiti poput knjige – to jest, zamotat će se poput svitka – i više ga neće biti. Isus je rekao da će proći Nebo i Zemlja – ali da njegove riječi neće proći. Priča je jača od svijeta.