Kultura može biti mnogo toga. Ponajprije, kultura je tradicionalni oblik življenja, onako kako su stoljećima, pa i tisućama godina naši preci živjeli u seoskim zajednicama, sa svojim narodnim običajima i vjerovanjima. Ta se narodna kultura uglavnom danas izgubila jer živimo u gradovima, i izgubili smo dodir sa zemljom i prirodom – ali nije ipak posve mrtva. Djelomice živi u folkloru, ali vidimo da je izgubila svoju životnost, da je postala mehanička, koreografirana, i da se pretvorila u kič.
Nadalje postoji nešto što se zove građanska kultura. Možemo zamisliti ljude iz srednje klase koji odlaze u kazalište, muzeje i na koncerte, koji čitaju knjige i kupuju umjetnine za svoje stanove. Ta je kultura pretrpjela težak udarac u svim komunističkim revolucijama i nije se od njih oporavila. Ni propast socijalizma nije donio oporavak građanskoj kulturi: oni stari više nisu među živima, oni mladi djeca su novog vremena – nemaju više potrebu ni za muzejima ni za koncertima, ne kupuju za svoje stanove slike i knjige, dapače, često se muče da uopće prežive, pa i napuštaju Hrvatsku u potrazi za novim domom.
Konačno, imamo avangardnu, aktivističku kulturu. Ona želi promijeniti svijet, radikalna je i neumoljiva. Umjetnici žele šokirati publiku tako da napadaju sve što bi netko mogao poštivati ili čak smatrati svetim. Takva je umjetnost slična po cijelom svijetu, ona je međunarodna, ali ne zanima gotovo nikoga: uglavnom je nerazumljiva i ljude može privući samo nekim skandalom. No ni tada neće privući publiku, nego će građani o njoj čitati u medijima, hvaliti slobodu umjetnika, ili pak napadati to što rade, ali bez ikakve želje da odu na tu izložbu i predstavu.
Danas je i lakše i teže biti umjetnik nego ikada prije. Lakše je jer bilo što može biti umjetnost. Nedavno je jedan američki umjetnik bananu zalijepio za zid ljepljivom trakom i prodao to umjetničko djelo za 100.000 dolara. Ali teže je nego ikada naći publiku kojoj će umjetničko djelo nešto govoriti. U staro doba, naime, umjetnici su stvarali za nekog pokrovitelja, a među njima je najveća naručiteljica bila Crkva. Umjetnici su stvarali velika djela kako bi posredovali Božju veličinu i tako su nastale veličanstvene katedrale, zato je Michelangelo oslikao Sikstinsku kapeli, zato je Bach skladao oratorije – u svim tim velikim djelima arhitekture, slikarstva i glazbe uživamo i danas.
Ali tada je društvo počelo gubiti vjeru i umjesto Boga počelo se obožavati umjetnika. Od umjetnika se počelo zahtijevati da otkrije istinu i da je prenese ljudima. Umjetnost je postala nova vjera, umjetnici su postali novi sveci – a često i mučenici – do su muzeji postali nove crkve. Što je Bog manji, to je čovjek veći, rekao je danski filozof Soeren Kierkegaard, a umjetnik je postao najveći od svih – nije bilo druge vječnosti od one umjetničke.
Ali onda se shvatilo da to nije moguće, i da je umjetnik čovjek poput svih drugih, i da umjetnost ne govori o Bogu i vječnosti nego jedino sama o sebi. I tako je nastala kriza i umjetnosti i kulture u kojoj smo se danas našli. Velika djela prošlosti postala su nam daleka, i često nerazumljiva. Velikih djela sadašnjosti nema jer ne vjerujemo da su velika djela moguća. Ne znamo što da očekujemo od umjetnika, a ni oni ne znaju što bi nam trebali pružiti jer su postali proroci samih sebe – postali su anđeli bez poruke. Nude nam zato skandal i šok, ali to je često toliko jeftino, da ni oni sami ne vjeruju da je to umjetnost.
To ne znači da umjetnost nema mjesta u našem životu i da je prošlo vrijeme umjetnosti. Umjetnost je izraz duha, i uspješna je samo ako sudjeluju u duhu Stvoritelja. Umjetnost i dalje ima mogućnost prekoračiti granice naše spoznaje, ali mora vjerovati da je to u stanju – i mora znati kamo ide kad te granice prijeđe – a može doći samo Bogu koji drži svijet na svojem dlanu, i s čijeg je dlana čovjek ispao.