Josipa Ćurić rodio se 1926. u Travniku, pPredavao je filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove te na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio i dekan. Kao i mnogi filozofi, imao je osebujan smisao za humor. Kad je jednom kao dekan, u prošlom režimu, bio pozvan na neku proslavu Sveučilišta u Zagrebu, poručio je okupljenim partijskim čelnicima da se na bajunetama može osvojiti vlast, ali da se na njima ne može dugo sjediti; nije im to bilo ugodno čuti, ali imao je pravo.
Također, za svoj imendan, svetog Josipa, dao bi upute vrataru samostana da je bolestan kako ga ne bi uznemiravali čestitari. A kad bi mu se vjernici žalili da se ne osjećaju dobro, da su uznemireni ili nesretni – na ispovijedi ili u razgovoru – rekao bi im da je to u redu. „Pogledajte ovaj svijet kakav je užasan!“ rekao bi pater Ćurić. „Naravno da se ne osjećate dobro, kako biste se i mogli osjećati dobro. To vam je normalno!“
Ali ovom bih prilikom rekao nešto samo o jednoj njegovoj rečenici, iz jednog njegova predavanja koje sam čuo u kasnim noćnim satima na radiju. Govorio je o čudu.
Definicija čuda jednostavna je: čudo je događaj koji se ne može objasniti prirodnim ili znanstvenim zakonima. U našem dobu znanosti, koje je objasnilo brojne prirodne zakone, i pretvorilo ih uspješno u niz tehničkih otkrića, naučeni smo da čudo ne može postojati. Svaka pojava na svijetu ima uzrok, sve je to pouzdano objašnjeno, a priroda se ponaša u skladu s matematičkim proračunima.
Međutim, da bismo znali što je čudo, moramo znati što je prirodno, a baš se za prirodno pokazalo da je puno fantastičnije nego smo u stanju zamisliti. Isusovac Josip Ćurić, profesor filozofije, dao je u predavanju živopisan primjer: kada bi atomske čestice što čine ciglu odjednom zatitrale sve u istom smjeru, umjesto da titraju nasumce, cigla bi sama od sebe poskočila više metara u zrak, a u tom ne bi bilo ništa čudesno – događaj bi bio posve prirodan. Za razmišljanje o čudu, dakle, potrebno je uzeti u obzir mogućnosti prirode, a baš njih nismo uvijek svjesni, a u nekim su nam slučajevima i posve nepoznate.
Veliki filozofi Spinoza i David Hume, recimo, mislili su da je nemoguće poznavati sve zakone prirode pa zato ne možemo isključiti mogućnost da je naše „čudo“ izazvao neki još nepoznat zakon. Čudom bismo tako mogli nazvati neki događaj koji je vrlo malo vjerojatan, a dogodio nam se; no on je bio samo malo vjerojatan, a ne i nemoguć. Britanski matematičar Littleton čak je izračunao da se svakom čovjeku barem jednom mjesečno dogodi nešto za što je vjerojatnost jedan naprema milijun – „čudo“.
Ako nisam krivo protumačio što je pater Ćurić htio reći, onda je to ovo: ne trebamo trčati na sve strane i tražiti čuda, jer zapravo ne možemo znati što je čudo. A pogotovo ne bismo svoju vjeru trebali osnaživati takvim navodnim čudima – ili je čak na njima temeljiti. Jer vjera je najveće i jedno čudo koje je potrebno za vjeru.
Pater Ćurić nije bio mračnjak, iako mu je humor bio katkad crn. Jednom je podsjetio da nam je potrebna vjera Abrahamova dometa, koja vjeruje u Nadu protiv svake Nade, vjeruje u ono Nevjerojatno, u ono po ljudskom računu Nemoguće, vjeruje da će sutra biti bolje.
Ako smo nesretni u nesretnom svijetu, to je zato što nemamo vjere – eto to je mislio pater Ćurić.